Francuski mediji: Kraj supermarketa i osveta seoskih prodavnica

Ono što je do juče izgledalo nemoguće, zbog epidemije je postalo moguće. Stanovništvo napušta skupe i zagađene gradove i otkriva lijepe i korisne strane života na selu.

Ako već treba da se radi putem interneta zašto sjediti u centru Pariza gde iznajmljivanje garsonjere košta više nego iznajmljivanje ogromne kuće sa baštom i voćnjakom i okolnim terenom u centralnoj Francuskoj. Sve to na svježem vazduhu.

Pariski dnevnik Le Monde objavljuje poetičnu reportažu pod naslovom: “Čak i sa skromnom platom ovdje možete nešto da uradite: Osveta seoskih prodavnica u Cevennesu i Aubracu (centralna Francuska)”.

Reporter ovog lista sjeo je u kamion preduzeća Magne koji i po snjegu i ledu prevozi robu za seosku prodavnicu u Sainte-Croix-Vallee-Française gde žive 272 stanovnika.

‘Šta tražite u toj zabiti?’

“Kamion je zamalo skliznuo na krivini, uspio ipak da zadrži pravac i zaustavio se uz rijeku, još uvek podrhtavajući od neravnog puta. Tek što je svanulo. U mraku se nazire drveće čije su grane otežale od snjega, presijava se led na putu. Naslonjeni na ogradu malog mosta, dva muškarca razgovaraju o kestenju i kozama /… / Evo nas, stigli smo. Zidovi prodavnice su bjeli, iznad polica sa sirom citat Voltairea: Odlučio sam da budem srećan jer je to dobro za zdravlje. Pored povrća smješi se jedna (statua) Bude. Ispred vrata neko istovara drvo u granuloma”.

Čitaoc saznaje da su vlasnici Marisa i David kupili ovu seosku prodavnicu prije pet godina. Ona je radila u supermarketu, a on je držao restoran. Oboje su bili razvedeni i željeli da počnu novi život. Kupili su malu seosku prodavnicu mješovite robe – iako je tada svim preduzetnicima savjetovano da otvore start-up  – internet firmu! Marisa kaže da je njena porodica u čudu pitala: “Šta tražite u toj zabiti?”.

Pierre Bonnefoy, vlasnik prevozničkog preduzeća Magne kaže da nijedna banka prije deset godina ne bi dala podršku poslovnom planu kakav je bio njegov – snabdjevati prehrambenim proizvodima 300 malih prodavnica u regionu Haute-Loire, l’Aveyron ili Lozere.

“Nismo popuštali uprkos teškoćama i nastavili smo da prevozimo robu tamo gde niko više nije htio da ide”, kaže.

Danas, porodično prevozničko preduzeće Magne isporučuje robu za 450 malih prodavnica mješovite robe. Vrijednost njegovog obrta za posljednje tri godine povećala se sa 16 na 23 miliona eura. Posao napreduje u do juče zabitim i zaboravljenim selima.

Pristizali kao izbjeglice

Reporter pariskog dnevnika konstatuje da je teško davati prognoze ali da je očigledno da u Francuskoj vidimo povratak malih prodavnica mješovite robe. To je posledica sve učestalijih migracija iz gradova u seoske sredine.

“Svaka kriza pojačavala je ovaj proces (migracija): Finansijska kriza 2008. godine, zatim atentati 2015. godine. Sada je pandemija ta koja je ubrzala (napuštanje gradova)”, piše Le Monde.

Reporter opisuje kako je kamion firme Magne, “po asfaltiranom krivudavom putu obješenom iznad provalije”, zatim stigao do sela Plantiers, dvadesetak kilometara daleko od Saint-Croixa. U ovom selu živi 259 stanovnika, a u okolini su zaseoci napušteni šezdesetih i sedamdesetih godina.

Već pre godinu dana kada je počela epidemija i prve mere “zaključavanja” u Plantiers su počeli da stižu automobili sa svih strana, sa prtljagom na krovu, “kao da su izbeglice”. Ljeto je bilo nevjerovatno – kamping i hoteli prepuni kao nikada do sada, posjetioci oduševljeni.

“Vidjeli smo vas na televiziji – kakav vazduh, kakve rijeke –  i nema virusa”, govorili su.

Došljaka koji kupuju kuće i zemljište sve je više. Jedna medicinska sestra iz Montpelliera, jedan vaspitač u penziji iz grada Valans, jedan keramičar sa suprugom koji je prvi put bio plaćen – ne novcem – već živim kokoškama i povrćem. Jedna “devojka iz grada”  bila je zavisna od Facebooka i društvenih mreža i sada se toga oslobodila.

Kažu da ovo nije uporedivo sa hipicima iz sedamdesetih godina prošlog vijeka koji su napuštali sistem.

“Naš slučaj je obrnut, sistem je napustio nas”, objašnjavaju sagovornici reportera dnevnika Le Monde.

Kriza za poljoprivrednike

Ekonomski dnevnik Les Ecos donosi tekst naslovljen pitanjem: “Zašto su cijene poljoprivrednih proizvoda skočile?”.

“Soja, žito, kukuruz, pirinač…cijene poljoprivrednih sirovina dostigle su najveći nivo koji smo vidjeli poslednjih godina. Cijene su ovoliko skočile zbog toga što Kina masovno kupuje. Kriza (transportnih) kontejnera, nedostatak radne snage na plantažama palmi, takse na izvoz ruskog žita – sve ovo takođe utiče na povećanje cijena”, piše Les Ecos.

“Ovo situacija na tržištima ima direktne posledice po budžet potrošača koji vide da su u supermarketima cijene sve veće”, zaključuje autor članka u Les Ecos.

Ne čudi zato što što su na Zapadu francuske poljoprivrednici u znak protesta ispred lokalnih supermarketa prosuli poljoprivredne otpatke.

Lokalni dnevnik L’Ouest-France izvještava da je to bila akcija sindikata Mladi poljoprivrednici koji ovih dana pregovara sa lancima supermarketa o cijenama otkupa.

“Mnogi mladi poljoprivrednici ne znaju da li će imati dovoljno novca da prežive”, kaže Thibault Le Masle, predsjednik ovog sindikata.

Isabelle Bouyer, iz asocijacije ATD-Quart monde koja se već šest decenija bori protiv krajnjeg siromaštva u 30 zemalja sveta, kaže za Liberation da je problem u tome “što države pokušavaju da upravljaju siromaštvom umesto da se bore protiv njega”.

“Eksplozija siromaštva, to je nešto što objektivno postoji i može da se izrazi brojevima. Danas je u Francuskoj 300 hiljada ljudi na ulici. Tome treba dodati nevidljivo siromaštvo – dva miliona ljudi živi od prihoda koji su na nivou 40 posto od prosječne plate (660 eura po mesečno), u velikom siromaštvu. Termin humanitarna kriza – odgovara ovoj situaciji ”, kaže Isabelle Bouyer za Liberation.

‘Uvesti univerzalni prihod’

Na pitanje šta predlaže kao rešenje, ona odgovara: “Treba uvesti jedan univerzalni prihod za sve građane starije od 18 godina koji bi bio dovoljan da obezbjedi normalan život i pokrije sve osnovne potrebe”.

Isabelle Bouyer pokazuje da novca ima dovoljno i da država mnogo troši pomažući nevladine organizacije za prehrambenu pomoć, za smeštaj siromašnih, plaćajući hotelski smeštaj itd.

“Zašto taj novac ne bi bio drugačije upotrebljen? Zašto ne bi bili izgrađeni stanovi za trajni smeštaj dostupni siromašnim ljudima?”, pita ona.

“Izvući ljude iz bijede znači i napraviti velike uštede za državu – smanjili bi se zdravstveni troškovi jer bijeda donosi bolest. Djeca ne bi bila odvajana od siromašnih roditelja koji ne mogu da ih izdržavaju i hraniteljske porodice ne bi bile plaćane!”, kaže Isabelle Bouyer zaključujući da je moguće izaći iz bijede čak i ako je dugogodišnja. Po njoj potrebna je politička volja.

“Vlada ne može ni da zamisli osjećanje srama i poniženja (onih koji primaju prehrambenu pomoć), njihov stalni stres zbog toga što nikada nije izvesno da li će jesti, da li će uspeti da plate stanarinu”.

IZVOR: AL JAZEERA

Nema poruka za prikaz