Ibro Zahirović kamerom bilježio dešavanja u opkoljenoj Srebrenici: Materijal će biti digitaliziran i sačuvan od zaborava

Ibro Zahirović, iz Bratunca, kamerom je zabilježio dešavanja u opkoljenoj Srebrenici, uključujući i njen pad pod kontrolu Vojske Republike Srpske (VRS), a mnogi njegovi snimci korišteni su na suđenjima u Hagu. Sada će biti digitalizovani i sačuvani zauvijek da buduće generacije mogu vidjeti bar dio dešavanja u Podrinju u periodu od 1992. do 1995. godine, prenosi Anadolu Agency (AA).

Zahirović je rođen je 25. jula 1969. godine u selu Hrnčići, opština Bratunac. Nakon osnovne škole otac mu je predložio da upiše zanat, smjer Radio-TV mehaničar. Srednju školu završio je u Bijeljini.

S obzirom na to da mu je otac radio u Njemačkoj donosio mu je dijelove i alat za elektroniku, zbog čega je i Zahirović zavolio taj zanat kojem je posvetio cijeli svoj život.

”Kada sam se prvi put susreo sa video kamerom bio sam oduševljen. Počeo sam snimati neke događaje još prije agresije na našu zemlju. U to vrijeme već sam radio u svome privatnom Radio-TV servisu u Konjević Polju sve do 15. aprila 1992. godine. Imao sam priliku da odem i napustim svoje rodno mjesto jer je moj otac došao iz Njemačke za Bajram u aprilu 1992. godine, da ženu i djecu vodi u Njemačku”, prisjetio se Zahirović, čiju je priču objavio Memorijalni centar Srebrenica.

Dodao je kako se oženio uoči Nove godine 1992. i njegova supruga nije imala pasoš, tako da su oni ostali kod kuće, a ostatak porodice otišao je za Njemačku.

Prisjetio se kako je odmah po početku rata nestalo struje, a vrlo brzo je ispraznio i akumulatore uz pomoć kojih je slušao vijesti na radiju, pa je počeo razmišljati kako napuniti akumulator automobila.

”Onda sam došao na ideju da na obližnjoj rijeci napravim mini centralu koja bi pogonila alternator auta i tako sam počeo puniti akumulatore i druge baterije. Napunio sam i bateriju video kamere i počeo snimati neke događaje u Hrnčićima i Konjević Polju jer niko drugi to tad nije radio, a ja sam mislio da nešto zabilježim kako bi kasnije mogli vidjeti oni koji nisu bili tu, šta se dešavalo”, objašnjava Zahirović.

Kazao je kako je sve što je snimao, radio na ”svoju ruku bez bilo čije podrške ili naređenja”. Tako je snimio džamiju u Konjević Polju dan nakon granatiranja.

”Snimio sam i Philippea Morillona kada je prvi put došao u Podrinje, odnosno u Konjević Polje. Nakon okupacije Cerske i Konjević Polja, sa suprugom odlazim u Srebrenicu i nakon što sam se smjestio, počeo sam se snalaziti za kasete i bateriju da bih nastavio snimati i dalje. U Srebrenici je već postojalo mnogo mini centrala koje su proizvodile struju, pa su mi neki ljudi izlazili u susret kako bih napunio bateriju za moju video kameru”, priča Zahirović.

Dodao je kako su nakon što je Srebrenica postala zaštićena zona Ujedinjenih nacija mislili su da je rat završen jer je to bila demilitarizovana zona.

”Mnogo naroda je bilo na malom prostoru, pa su onda počela i razna sportska i kulturno-umjetnička natjecanja. Radila je i škola, a moja supruga je radila kao učiteljica. Tad je osnovano i Kulturno-umjetničko društvo”, prisjetio se Zahirović.

Nastavlja kako je u međuvremenu počeo raditi kao radioamater u radio klubu T91ESR, koji se nalazio iza zgrade opštine.

”Moje kolege i ja smo radili na pokidanim vezama i prenosili poruke. Imali smo veze širom bivše Jugoslavije, ali i sa većinom država iz Evrope. Radioamateri su u to vrijeme radili u veoma teškim uslovima i bili jedina veza sa ostatkom svijeta. Moram napomenuti da smo imali dobru saradnju sa radioamaterima iz Srbije, pogotovo iz Užica, Valjeva i Beograda”, kazao je Zahirović.

Naglašava kako se radilo pretežno noću zbog boljeg signala i da je mnogo naroda dolazilo na razgovor da bi se čuli sa rodbinom rasutom po svijetu.

Zahirović je nastavio snimati razne događaje, opet sve na svoju ruku, kada je bio u prilici. Ponekad je to radila i supruga Suvada Zahirović koja mu je bila jedina podrška.

”Pošto sam se kao radioamater čuo sa mnogim ljudima u inostranstvu, molili su me da snimim njihove familije i da probam poslati video kasetu preko vojnika UNPROFOR-a. Tako smo snimali video poruke i ponekad smo uspijevali poslati video kasete u inostranstvo, dok neke nismo nikad uspjeli poslati”, rekao je on.

Dodao je kako su problem bile i male video kasete koje je koristio za video kameru, jer ih nije imao.

Ipak, došao je na ideju. Pošto je traka ista u malim i velikim VHS kasetama, a njih je bilo, tako je traku sa snimljenim materijalom iz malih kaseta premotavao na veliku kasetu, a traku iz velike kasete namotavao u malu da bi mogao ponovo snimati. Traku je nastavljao tako što je selotejpom zalijepio jedan kraj sa drugim.

”A, onda je došao 10. juli 1995. godine. Taj dan snimam narod koji je već u pokretu. Znao sam da je pitanje momenta kada ću morati krenuti iz Srebrenice pa sam se počeo pripremati”, ističe Zahirović.

Kazao je kako je kasete kojih se nakupilo, oko desetak velikih VHS, rasklopio jednu po jednu i traku premotavao ručno na jedan kolut iz kasete. U tom momentu bila mu je bitna traka, a ne plastika i da mu bude lakše ponijeti.

Dobio je tako oko 10 kolutova sa trakom koje je složio jedan na drugi, a zatim stavio u najlonsku kesu i dobro zalijepio selotejpom da ne bi voda mogla oštetiti traku. Izgledalo je kao jedna veća konzerva.

”Jedanaestog jula 1995. godine sve je bilo spremno i ja sam odlučio da idem šumom prema Tuzli, a moja supruga i dijete, koje je imalo devet mjeseci, ići će u Potočare u bazu UNPROFOR-a. Taj dan sam, kamerom koju sam ponio sa sobom, napravio historijski snimak koji je kasnije obišao svijet. To su ujedno bili i moji posljednji momenti boravka u Srebrenici”, pojašnjava Zahirović.

Prisjetio se kako je krenuo s puncem i rođakom prema Buljimu i ubrzo su stigli kolonu ljudi. Uključio je ponovo kameru i snimao kolonu u momentu kada su se čuli avioni NATO-a. Tada je baterija već bila pri kraju, ali nosio je i dalje kameru iako je vrlo brzo postala teška, pa je razmišljao da izvadi kasetu, a kameru razbije.

Kasnije je pokušao izvaditi kasetu, ali nije uspio jer je baterija bila skroz prazna pa je nastavio nositi kameru.

Mrak je već bio pao i u tom mraku sreo je kolegu radioamatera Nedžada Omerovića i njemu pričao da hoću da razbije kameru, jer je ne može nositi, ali mu je žao kasete.

”Kaže on meni: ‘Nemoj je razbijati, daj je meni kod mene je prazan ruksak, ja ću je ponijeti.’ Dao sam mu kameru jer sam mislio da ćemo zajedno ići dalje. Međutim, veoma brzo sam ga u mraku i gužvi izgubio”, prisjetio se Zahirović i nastavio:

“Nedžad je došao sedmi dan na slobodnu teritoriju i prenio moju kameru, dok sam ja lutao 36 dana i na kraju sa grupom ljudi iz Žepe prešao na slobodnu teritoriju u Kladanj, 16. avgusta 1995. godine. Kasnije sam kupio nove kasete. Rasklopio sam i ponovo namontirao traku koju sam donio iz Srebrenice u velike VHS kasete i počeo ih koristiti. Mnogi moji snimci su korišteni na suđenjima u Hagu, a sada će biti digitalizovani i sačuvani zauvijek da buduće generacije mogu vidjeti bar dio dešavanja u Podrinju u periodu od 1992. od 1995. godine.”

0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Nema poruka za prikaz

0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare