Ja, Anisa Mahmutović, magistrica komunikologije, napuštam borbu i želim otići

Vozim se iz Njemačke prema Austriji i uživam u pogledu na uređene pašnjake, oranice i dvorišta. Volim taj njihov red i smisao za urednost. Kao da je svaka travka baš tamo gdje treba biti.

Postavljam objavu iz Njemačke i već desetak prijatelja mi piše da je tu u blizini, mogli smo na kafu. Nisam baš imala vremena, novinarski život je programiran u minutama, ali dok smo radili i razgovarali zaboravila sam da nisam u državi gdje sam rođena, da sam baš tamo gdje posljednjih godina odlazi većina mojih prijatelja. Nekada sam bila sigurna da neću biti jedna od njih, ali danas nemam tu privrženost domovini.

Većina prijatelja je otišla, roditeljima ne mogu pomoći sa ovim standardom, za sebe nisam u mogućnosti napraviti ništa. Radim tri posla za prosječnu platu i pomalo gubim energiju za borbu s vjetrenjačama.

Dok su mi objašnjavali kako sa znanjem koje imam i koje su imali priliku vidjeti na terenu mogu šta hoću na trenutak sam zaboravila da se moram vratiti u državu gdje mi to ništa ne znači. Zamislila sam kako mogu napredovati, biti adekvatno plaćena prema zvanju u koje sam uložila godine truda.

Moram vam reći da je bilo lijepo, ali samo kratko, dovoljno da razmislim, želim li baciti u zrak diplome ili iskoristiti ono što mi druga zelja može omogućiti.

Svejedno je da li radite u Mostaru ili u Munchenu jer isti broj sati vam treba do kuće. Samo oni tamo poštuju naša zvanja i znanja, što ovdje teško da ćemo dočekati, bar u mojoj generaciji.

Boli me činjenica što klincima ne mogu reći studirajte, tragajte za naukom jer kad vide nas kako preživljavamo, ni oni nemaju volje opravdano. Ne mogu njihovim roditeljima reći da ulažu u njihovo znanje jer će ih za par godina gledati frustrirane, tužne, ljute na sebe, na sistem, na populaciju koja još brine o imenu komšije.

U razgovoru s Valentinom Inzkom, najzabrinutijim u ovoj državi objasnio mi je da mu nije jasno zbog čega naši ljudi još uvijek šute, kako su dopustili da država bude paralizovana?

Šta da mu kažem, ja Anisa Mahmutović, magistrica komunikologije čija je redovna plata manja od socijalne pomoći u Njemačkoj (460 KM). Rekla bih mu iza onog mikrofona: “Isti si ti kao i oni i ti i ta tvoja Evropa”, ali potegnem ručnu jer kako će nas voljeti više neki Austrijanac, nego mi sami sebe.

Oprosti državo, ali nisi nas ni čime zadužila da se patimo zbog kvazi elite, tačnije kriminalaca u crnim limunzinama, njihovih podanika, šupaka koji nas protjeruju.

MojaBiH

Nema poruka za prikaz