(VIDEO) Nana Aziza ima 104 godine i objasnila nam je šta je potrebno za sreću

Vedar duh, vječni optimizam, ogromna snaga, vjera u Boga samo su neke od karakteristika Azize Karić koja i u 104. godini posti ramazan. Prisjeća se Aziza nekadašnjih ramazana, sijela, druženja…

Puno se radilo

– Postim otkako znam za sebe. Počela sam kao djevojčica i postim i danas. Meni je i sada ramazan isto što je bio prije 20 ili 50 godina. Radujem mu se kao najdražem i najvoljenijem gostu. Svakoga dana i mjeseca u godini ibadetim, klanjam, ali posebno tokom ramazana. Nemam problema s postom, jedem fino za iftar, pa još malo tokom noći, a onda opet za sehur. Zahvalna sam dragom Allahu dž. š. na prilici da i ove godine zapostim, priča nam Aziza koja je rođena u Rogatici gdje je živjela do 20. godine.

Kada se udala, preselila je u Sarajevo i sa suprugom živjela do njegove smrti prije 20-ak godina.

– S mužem sam bila u braku 67 godina. Bilo smo sretni. Dobili sedmero zlatne djece. Nažalost, suprug je rano obolio, liječio se, a ja sam vodila brigu o svemu, djeci, porodici, životu, kući, njivi, stoci. Nije bilo lahko, mnogo se pretrpjelo i propatilo. Tkala sam, plela, vezla, heklala, držala krave i ovce, bavila se poljoprivredom, dočekivala i ispraćala goste i radila sve što je trebalo. Nije me život nimalo štedio. Nije se imalo kada voditi računa o zdravoj hrani, zdravom životu, zdravim navikama. Jako puno se radilo, družilo, razgovaralo, a malo se željelo. Za sreću nam je trebalo malo. Tokom Drugog svjetskog rata sam izgubila dvojicu sinova, u posljednjem ratu su mi poginuli sin i unuk i prije dvije godine sam ostala bez četvrtog sina. Bilo mi je teško, ali šta ću, Allah je dao tako i ja mu zahvaljujem. Allah dž. š. daje i uzima. Donedavno sam mogla i izaći, prohodati, posljednjih godina ne mogu. Slomila sam kuk, pa operisala žuč, slabo čujem i lošije vidim. To mi teško pada, što ležim i ne mogu nigdje, a do prije tri-četiri godine sam i kuhala i raspremala, kaže Aziza koja ne čezne ni za čim “ovozemaljskim”.

Nana želi da su njena djeca, devetero unučadi i sedam praunučadi zdravi i sretni, da nisu gladni i da imaju krov nad glavom, a za sreću, tvrdi nana, ništa više ne treba.

Kćerka Dina Duvnjak svakodnevno obilazi nanu, iako ima angažovanu i njegovateljicu. Tu su i druge dvije kćerke, ali i ostala rodbina, unučad.

Ispunjeno srce

– Majka nikada nije imala velikih želja. Srce joj je bilo ispunjeno kada smo svi mi zdravi i kada smo na okupu. Nikada nije želja na more, na putovanje u neki drugi grad ili državu. Bila je okrenuta djeci, porodici, kući. Otkako je pamtim, pokrivena je i uvijek je pronalazila vrijeme za namaz, ibadet. Vrlo je mirna, povučena, nikada se nije isticala, nije se žalila, sva iskušenja je primala smireno i dostojanstveno. Vjera u Boga je njen oslonac i vodilja te je tako i nas odgajala. Vrlo vješto je uvijek filtrirala informacije koje su do nje dolazile, ali i događaje, ljude. Uvijek nas je upozoravala da usporimo, da za sreću i zadovoljstvo nisu potrebne neke stvari, kaže Dina i dodaje da majka nije završila velike škole, ali njene riječi i način života su sasvim sigurno najbolja vodilja za mlade generacije.

Oslobođenje

Nema poruka za prikaz