Ivana Šojat: Neki su me napadali zbog preblagog prikaza ‘danka u krvi’
Romanom Ezan Ivana Šojat vratila se u Srednji vijek, u 16. stoljeće i vrijeme Sultana Sulejmana Zakonodavca.
Ivana Šojat je nagrađivana hrvatska književnica rođena 26. februara 1971. godine u Osijeku. Autorica je eseja, poezije, kratkih priča, novela i romana, od kojih je roman Unterstadt nagrađivan više puta na književnim manifestacijama. Prevodi književna djela sa francuskog i engleskog jezika. Odlikovana je za promovisanje hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu.
Romanom Ezan Ivana Šojat vratila se u Srednji vijek, u 16. stoljeće i vrijeme Sultana Sulejmana Zakonodavca, kada Osmansko Carstvo doživljava svoj kulturološki i teritorijalni vrhunac. Glavni lik romana je Ibrahim, odnosno Luka iz hercegovačkog mjesta Ostrožac kod Jablanice koji se na kraju svog života ispovijeda sinu, gledajući u prošlost i svoj minuli život. Ibrahim je nekoć bio Luka, dječak predan Osmanlijama u devširmu, odnosno „danak u krvi“.
Spisateljica Šojat se prije nekoliko godina na slavonskoj ravnici između Erduta i Aljmaša, susrela sa grobljem iz osmanskog perioda gdje je pronašla kost koja je za nju bila inspiracija za putovanje u prošlost što je rezultiralo pisanjem romana Ezan.
Sa Ivanom Šojat razgovaramo o njenom romanu, o mitovima na Balkanu, o drugačijoj percepcije Osmanskog perioda, o identitetima…
- Pisanje historijskih romana je vrlo zahtjevna forma, a to je dodatno izraženo na Balkanu gdje imamo različite percepcije bliže i dalje prošlosti. Sa druge strane, ako ne poznajemo prošlost ne možemo pravilno razumjeti sadašnjost i budućnost. Kako naći sredinu između mitologije i realnog shvatanja prošlosti?
Balkan je nastanjen mitologijama kao obrambenim mehanizmima. No, ne pati samo on od te boljke – tradicije svih nacionalnih i vjerskih zajednica nastanjene su „spasiteljima“ i junacima. To je valjda prokušani recept protiv sramote i slabosti i nekako je ljudski razumljivo. No, na povijesnoj je razini pogubno, budući da mitologiziranjem stvaramo kolektivne „narode-čudovišta“, „krivce za sve“. Oduvijek se užasavam kategorije „kolektivne odgovornosti“, zato sam valjda i opsjednuta poviješću, kopanjem za istinom, što je težak i mukotrpan posao koji me često izlaže problemima, optužbama da sam nekog ili nešto izdala. Onima koji me optužuju uvijek poručujem da nema šume bez trulih stabala. Baš kao što nam i jedna trula jabuka ne poručuje da je jabuka kao takva uvijek trulo voće. Valja naći mjeru i držati je se, biti iskren i pošten. Čak i ako boli.
- Vaš lik Luka / Ibrahim u knjizi Ezan prolazi i kroz identitetsko propitivanje, živi kao, uvjetno rečeno, Drugi, govori kao Drugi, a u jednom dijelu svoje ličnosti ostaje onaj koji je i bio, sa zemlje iz koje je izrastao. Da li je nužno da postoji sukob između tih identiteta ili se oni mogu mirno saživjeti unutar jedne osobe (i jednog društva)?
Uvijek smo ono što jesmo, a ono što jesmo postajemo u okruženju u kojem odrastamo. Dakako, uz genetske postavke koje dobivamo od oca i majke, od njihovih krvnih loza. Uvijek također biramo što ćemo biti. I u najneljudskijim situacijama je uvijek bilo ljudi, insana. Povijesni udžbenici prečesto pogrešno prikazuju te susrete civilizacija kao sudare u krvi, a zapravo je riječ o pretakanju, međuodnosu. Orijent je na Zapad utjecao koliko i Zapad na Orijent. Dok bi jedan opadao, drugi bi se uspinjao. Ibrahim se kroz maglu sjeća kršćanskoga svijeta iz kojega je kao dječak Luka potekao, no on je musliman sasvim prožet islamskom kulturom. On ženi kršćanku kojoj dopušta da se i dalje klanja pejgamberu Isau. Time sam htjela naglasiti snošljivost Osmanskoga carstva prema drugim narodima Knjige. To mi je bilo važno.
- Kakva je percepcija teme romana u društvu u kojem se krećete? Dominira li čuđenje zbog odabira teme i konteksta romana ili radoznalost zbog nečeg drugačijeg?
Čuđenja ima, ali ne onoliko koliko sam mislila da će biti. Prijatelji što ih imam u samom vrhu Katoličke crkve čak su mi rekli kako im je iznimno drago da netko konačno objektivno progovara o islamu. Bilo je, doduše, i optužbi, ali malo, iznimno malo. Svakom iole razumnom dovoljno je pročitati Ezan da shvati kako on poziva na razumijevanje, na istinu i pravdu, na čovječnost.
- Posebnu dimenziju romanu daju snažni, mudri i utjecajni likovi žena. Čime ste se vodili pri formiranju takvih likova?
Islam u svojoj tradiciji nosi veliko poštovanje prema ženama koje seže još u vrijeme Poslanika Muhammeda čiji je odnos prema ženama na mene ostavio snažan dojam. Časna Hatidža i Safija zato su noseći stupovi cijele konstrukcije romana. One su Ibrahimu duhovne majke. One ga uče mudrosti i nježnosti, mudrosti koja je zapravo nježna, budući da u sebi sadrži poštovanje prema svemu i svakome, želju za učenjem i upoznavanjem. Jer: upoznavanjem svijeta oko sebe spoznajemo Onog koji je sve riječju stvorio. Mržnjom i nerazumijevanjem rušimo stvoreno.
- Roman govori o područjima koji su danas dijelovi različitih država. Da li imate želju ili plan da se ovaj roman pojavi i na tim tržištima, ponajprije u Turskoj i koja je motivacija za to? Što bi roman, slično ili različito (u odnosu na čitatelja iz regije) ponudio turskom čitatelju?
Mislim da je važno doznati mišljenje „vanjskih promatrača“ o onom u čemu živimo. Tursku sam upoznavala pišući roman, pišući roman sam se u nju zaljubila. Zapravo: ljubavlju sam slikala sva područja kroz koja moj Ibrahim hodi na svojim atima Dozu i Tirisu. Od Manise, preko Edirne, Ohrida, Blagaja, Olova, Durmitora. Velika bi mi radost bila kad bi Ezan premostio jezične jazove i došao do čitatelja na tim područjima. Onako kako i sama volim čitati pisce drugih nacionalnih književnosti kad pišu o svojim viđenjima Hrvatske. To otvara oči.
- Historiju južnoslavenskih naroda u najvećem dijelu nažalost definišu mitovi koji su najčešće vezani za Osmanlijski period. Tema oko koje ima najviše rasprava je devširma, odnosno „danak u krvi“. Vi ste u svom romanu dali drugu percepciju ove prakse. Da li danas kroz masovna iseljavanja i „odljev mozgova“ svjedočimo „savremenoj deviširmi“?
Da, neki su me napadali zbog „preblagog prikaza“ devširme, budući da su svi prije mene taj danak prikazivali vrlo mučno, kao čupanje uplakane djece iz naručja uplakanih majki, što je samo pojačavalo taj prikaz Osmanlija kao „strašnih bezdušnih dušmana“. A nije baš bilo tako. Osobito ne sredinom 16. stoljeća, kad za mnoge odlazak sina u devširme znači nadu da će možda (ako je pametan i talentiran) uspjeti u životu, čak postati moćan. Poput Rustem-paše Opukovića ili Mehmed paše Sokolovića.
Čini mi se kako zapadna Europa tim monstruoznim prikazima devširme zapravo pokušava sa sebe oprati neke strašne grijehe poput prava prve bračne noći, spaljivanja vještica, pokrštavanja Židova i mnogih nepravdi što su ih kmetovi trpjeli od strane feudalaca. I inače ljudi lako uoče tuđe grijehe, a svoje slabo vide. Isto vrijedi i na višoj, povijesnoj razini. To treba ispraviti.
Al Jazeera