Sadžida Dedić: DŽEVDETOVA LJUBAV

Godinama je baš na ovaj dan dolazio u Visoko. Grad svoje prve i posljednje ljubavi. Svaki put čaršija mu se učinila drugačijom. Izgubila su se mnoga obilježja prošlog vremena, ali Dževdet ih pamti i oživljava u svojim pričama. Sve je manje poznanika koje sreće.

Svaki njegov dolazak u grad je i prisjećanje na dane mladosti kada je dolazio sa momcima na sijela. Jedno sijelo za njega je bilo posebno. Tu je sreo svoju Zuhretu.

“Lijepa je bila moja Zuhreta. Njena duga kosa poput pozlaćene svile, spletena u pletenice, činila mi se nestvarnom. Bila je vesela. Pjevala je zanosno kao što ni jedna danas pjevati ne zna… Na svadbi mog prijatelja Salke snimili su je. Nikad nisam slušao taj snimak. I sad mi je žao što ga nisam presnimio, još dok je Salko bio živ… Možda bih ponekad smogao snage da još jednom čujem njezin prekrasni glas. Sjećam se, dolazio sam petkom i sačekao je na dnu sokaka na Percu. Poznao bih je po hitrom koraku i smijehu. Uvijek je sa nama išla i jedna od njenih prijateljica, najčešće Derviša. Šetali smo korzom.”

Zapisao je u bilježnici Dževdet svoju priču.

I sad dok šeta ulicama grada Visokog, učini mu se da vidi sva ta lica koja je nekad sretao. A onda se pretvore u sjenke koje nestanu u trenu. Prolaze mladi ljudi. Vole se, ali mu se čini da danas nema one iskrene ljubavi, nema onog žara života. Možda on nije imao sreće, ali ga to nije učinilo oholim ni nesretnim. Bili su mladi. Oboje su radili. Nije joj se žurilo udati, a i njemu se činilo da je isuviše mlad za ženidbu.

U posljednje vrijeme u našu vezu se počeo petljati jedan konobarčić. Propalica, pijanica, ološ. Nikad joj nisam htio reći da ga se klone. Bilo je očigledno koliko je nametljiv. Bio je petak kada sam je čekao na dnu sokaka i kada mi je prišao njezin najstariji brat, njega se najviše bojala, pogledao me onim svojim polupijanim očima i rekao:

„Slušaj, seljačino. Nije moja sestra još ni za ašikovanja, ni za udaje. Njeno mjesto je uz mater i babu. Dužna im je pomoći. Neće ona tebi sepete nosat’. Gubi se. Vidim li te još jednom, razgovor će biti drugačiji…”

Otišao sam bez riječi. Nisam imao potrebe bilo šta objašnjavati, niti ga moliti. Kažu, danima je nije bilo na korzu. Ja u Visoko nisam dolazio mjesecima. Nije me bio strah njene braće. Jednostavno teško bi mi bilo da je sretnem, a ne progovorim niti jednu riječ s njom. Mojom lijepom Zuhretom. Jednom, poklonila mi je svoju fotografiju. Čuvao sam je u ovoj bilježnici u kojoj zapisujem svoja sjećanja. Dana jedanaestog februara 1966. dao sam je fotografu da je uveća i urami. Sa mnom je. Smiješi se.

Dževdet je radio neumorno. Radovao se radu na terenu, tada bi bio odsutan i po nekoliko sedmica. Po povratku, ocu bi pomagao na imanju. U tihe noći bi pisao o običajima na selu, seljanima, o doživljajima sa terena. Sretao je mnoge ljude iz raznih krajeva Jugoslavije. Svako od njih je imao svoju životnu priču. Rijetko kad je u njima mogao pronaći sebe. Njegova životna priča činila mu se posebnom.

Prolazili su dani.

Jednog poslijepodneva iznenada na vrata njegove kuće pojavio se prijatelj Salko. Obradovao mu se. Godinama su momkovali. Sad Salko ima sina. Uz kafu i gurabije razgovarali su dugo. Na trenutak mu se činilo kao da hoće nešto da kaže, ali vješto izbjegava. Bilo je tuge u Salkinim očima. Primijetio je to odmah. Taman kad je zaustio da ga priupita, u sobu uđe njegova mati sa vrućom pitom krompiračom.

“Bujrum, de malo prizalogajite. Začas ja to… Naložila fijaker… Vrela rerna… Jel’ i sad Zuhreta kuha pite ko nekad u Zdravljaku, kažu da je znala razvit odjednom dvije jufke… onako rukama, bez oklagije… jah…”

Ode žurnim korakom i ne pogledavši ih…

Nastala je tišina. Učinila mu se duga i teška… Salko se premjesti sa jedne noge na drugu i tiho progovori:

“Zuhreta je bolesna. Teško bolesna. Ona ološ ju je prevarila. Obećao je ženit’. Obećao joj stan. Ona spremila ruho. Kupila sve što joj mati treba poslat’ u sejsene. Zanijela je. Poslije sedam mjeseci rodila djevojčicu. Njegova mati ne dozvoljava da je privede sebi. Sumnja da je dijete od njenog sina… Njezina braća neće ni da čuju za nju, posebno najstariji. Stari amidža poručio da mu u kuću ne treba ni ona ni njeno kopile, a najeo se i napio iz njene hazne. Obavezno, kada bi kupovala podmjeru za kuću, kupi i amidži nešto od namirnica… Eto kako joj vraćaju pijani idioti. Sestre se ljute i svaki dan joj spočitavaju koliku im je sramotu nanijela. Oni su časna i poštena familija. A ona izrod… Plakala je… Nije imala zaštitu. Samo je babo tješio riječima:

‘Zuhreta, sunce babino. Pričat će i prestat će. Čuvaj sebe i ovo svoje lijepo dijete. Pogledaj joj usnica ko pupoljak đulbešećerke… Dedina duša…’

Majka joj nije bila blagonaklona. Bila je ters. Niti jednim gestom nije sprečavala sinove i kćeri, pa i nevjeste da joj spočitavaju grijeh, čak ih je podržavala u svemu…

Radila je i dalje. Ljudi su je voljeli. Poneka žena bi je poprijeko pogledala. Boljelo ju je… Idiot je pozvao da se sastanu i dogovore o zajedničkom životu. Na trenutak se obradovala…

U zakazano vrijeme pojavila se u bašti Gradske kafane. Sjedio je sa četiri žene. Grlio ih… Kad mu je prišla, grohotom se nasmijao izgovorivši:

‘Pozvao sam te samo da vidiš koliko te ne volim.’

U njenoj se duši srušio svijet… Te su riječi boljele više od bilo kog udarca… Znala je da je kod kuće čeka prolom. Nestala je u trenu…

Danima je nije niko vidio.”

Salko je htio reći još mnogo toga, ali Dževdet mu dade znak rukom. Nije mogao više podnijeti. Osjećao je bol u cijelom tijelu… Rastali su se u tišini.

Cijelu noć Dževdet nije ni oka sklopio. Odlučio je da sutra neće ići na posao. Negdje oko podneva zaputio se u Visoko.

Sreo je iznenada. Pognute glave žurila je nekud. Dozvao je:

“Zuhretaaaa!”

Okrenula se. Na blijedom licu ukazao se blagi smiješak, ko tračak sunca iza tmurnog oblaka. Prišao joj je polahko.

“Dževdete, otkud ti. Nisam te vidjela evo već više od dvije godine.”

“Zuhreta, sve znam. Oženit ću te ja i dijete ću ti prihvatit kao svoje. Odgajat ćemo ga zajedno. Nikad nisam prestao da te volim. Mati i babo sve znaju i slažu se sa mojom odlukom. Njima je moja sreća najbitnija.”

Gledala ga je nijemo. Nikad neće zaboraviti sjaj u njenim zelenim očima i bljesak pozlaćenih pramenova…

“Ne mogu, Dževdete. Nemam više snage… Sve su moje sreće ugasle, ostala je samo jedna… Mala moja mrvica, dadoh joj ime po njegovoj najmlađoj sestri. Sve mi se čini da nisam trebala… Osjećam kako odlazim. Nije me strah ničega. Ni ljudi, ni Božije odredbe. Samo mi žao djeteta. Ostat ću ga željna…”

Nije mogao vjerovati šta čuje. Gubio je tlo pod nogama…

Rastali su se bez riječi. Nadao se drugačijem.

Četiri mjeseca poslije stigla je vijest da je njegova Zuhreta, njegova zlatokosa ljubav, preselila na ahiret. Dženaza je bila nezapamćena do tad. Grad je bio tužan…

Prišao je njenoj braći. Tužni, primali su saučešće. Da ga nije bilo svijeta stid i dragog Boga strah, najstarijem bi opalio šamarčinu, da ga pamti za sva vremena.

Prošlo je od tad pedeset i četiri godine. Svakog jedanaestog februara dolazio je na njezin mezar i učio joj Fatihu. I čudna je sudbina da se ugasi jedna ljepota i uz to njegova ljubav na dan njegovog rođenja.

Vraćao se polahko u svoju tišinu. U bilježnici je ostala neispisana stranica. Nema potrebe osjećaje pretakati u riječi, kad sve mu se čini, da će se uskoro sresti…

Sadžida Dedić

Izvor: Vipromo.ba

Nema poruka za prikaz