‘’SLUČAJ HANDKE’’ JE REZULTAT BOŠNJAČKOG DIPLOMATSKOG SPAVANJA

Nakon grčevite borbe sa agresijama, kada je svijet vidio da Bosna neće biti tzv. “prva šerijatska država“ na tlu Evrope, koju će arapski svijet instalirati u ulozi oponenta, tada pobjedničkom kapitalizmu, koji je ostao bez premca nakon raspada socijalističkih zemalja istoka, sa Bosne su skinuta sva stigmatiziranja i moćni dio svijeta je zaključio da Bosna ipak nije u tom ‘’projektu’’, a ispašće da je opasnost bila nedostojna svog statusa, kao u krizi na Kubi. S druge strane, iako je trebalo napraviti branu za potencijalni ulazak i kulturnog i financijskog utjecaja novog istočnog oponenta na tlo Evrope, velikodržavni nacionalizmi, oživljeni tradicionalnim neprijateljstvom prema Bošnjacima, prešli su svaku mjeru, čak i za ne tako nevini i naivni dio svijeta, koji je učestvovao u zlodjelima nacista i fašista. Na koncu, kada su tijekom 1995. godine, faktori sile i moći u svijetu bivali sve podijeljenijim o bosanskom pitanju, desio se genocid u Srebrenici. Sijet nije imao pojma ni ko su Bošnjaci, niti šta je to bosanski islam, jer ga je komunizam bio toliko zacementirao i sakrio, kao i sve što ostalo što diktarura zatvorenosti čini. Međutim, kada su stvari otišle predaleko, otišlo je i odsustvo konsenzusa o tome ,,šta sada sa Bošnjacima’’, kao sa nekime ko je osuđen na smrt i stavljen na vešalo, ali mu se omča ipak mora skinuti, jer mu je krivo presuđeno i bez dokaza.

Svijet polahko zauzima stav da je dovoljno “oprao ruke“.
Nakon neuspjeha i najlošije geololitičke i geostrateške procjene, možda u cijelome XX. stoljeću, svijet se nije mogao okrenuti ničemu drugome, do griži savjesti prema učinjenom. Kao kakav sudija poslije loše presude i krivičnog postupka okončanog nizom nepravilnosti. Međutim, ima toga da su neke velike svjetske sile postale prijateljskije prema Bosni, što se dalo vidjeti i što se ogleda u verbalnim porukama upućenim, prije svega suverenosti i cjelovitosti Bosne, ali i odavanjima počasti bošnjačkim intelektualnim pregaocima etičkih i humanističkih ideja od značaja za svekolike vrijednosti suvremenoga svijeta. No, mi Bošnjaci, umjesto da smo svoju diplomatsku ofanzivu nastavili tamo gdje je stala, kada je zbog ugrožavanja gole egzistencije morala postojati. Uspavali smo se, dok sa druge strane, svijet misli da je dovoljno ‘’oprao ruke’’ od Bosne i genocida u Srebrenici. Možda je bolje bilo da smo bili sami sa sobom, sa svojim bolom i sa postavljanjima pitanja i davanjima odgovora o tome kako dalje, a da smo, s druge strane, išli u diplomatske ofanzive svim onim ljudima i centrima moći iz kojih su nam na dan obilježavanja genocida 11. jula, dolazili mnogi, davali ‘’podrške’’ i čitali sam svoje emotivne govore. Iako je genocid u pitanju, za koji je poslije agresora, odgovoran pozamašan dio svijeta na čelu sa UN-om, iz već navedenih razloga, možda se više nema interesa niti potrebe da se sa odgovornošću postupa, a možda je i neki novi projekat prema Bosni usmjeren, a on bi podrazumijevao, između ostalog, relativizaciju krivice, a onda i umanjenu značaja zla koje se genocidom desilo Bošnjacima, da bi se u konačnici mogao podmetnuti neki novi koncept ‘’razgraničenja među komšijama na Balkanu’’, što bi mnogima u politički jalovoj i neusaglašenoj Evropi, a sada više nego ikada, i te kako odgovaralo kao koncept rješenja. I o tome se, u periodici piše, ako nismo smetnuli s uma.

Zloupotreba kulture kao oružje geopolitiče platforme.
Na polju kulture je najefikasije propagirati takve ideje, ma koliko kultura masa bila na niskom, ili visokom nivou. Ako uzmemo Evropu u obzir, svakako ovo drugo može biti slučaj koji isključuje prvo. Sa knjigom počinje, sa knjigom se nastavlja. Ako se pojava verbalnih poruka od strane nekih visokih političkih zvaničnika, može približno vezati za taktičke efekte mnogih viših faktora prema Bosni, kada je pisana riječ u pitanju, to definitivno predstavlja strategiju. Ali, postoji i mogućnost i permanentna realna opasnost koju Bošnjaci nisu predvidjeli, jer su olahko prešli preko negacija genocida u Srebrenici od srane svojih susjeda, a da su isti ti susjedi, svojom opakom željom da realiviziraju, umanje, pa sve do toga i da neutraliziraju krivnju svojih političkih predstavnika i njihovih učešća, sada pred evropskim integracijama i pred vratima Evrope, prosto izvršili presudni utjecaj na faktore moći, jer će isti ti primijetiti da se u međusobnoj komunikaciji između žrtve i dželata, stvorio nekakav pomiriteljski odnos sa prošlošću, što bi svijet lahko mogao oberučke prihvatiti, a u čemu prednjači lokalizirana bošnjačka politika u Bosni. Tome u obzir ide i nepostojanje glasa otpora od strane Bošnjaka, koji se uzdržavaju od oštrih reakcija, što se ne može opravdati niti na jednom dijelu balkanskog prostora gdje žive Bošnjaci, čak i kada im nametnuti politički intreresi to diktiraju, kao što je čak i parapravni dejtonski presedan, koji se može imijeniti samo targetiranjem onih koji u svakodnevnom javnom eteru Bosnu i suživot u Bosni žele predstaviti nemogućim.
“Pol poziciju” za podmukli perofrmans negiranja genocida, prije Handkea, imali su mnogi na Balkanu, na šta je bošnjačka reakcija bila minorna. Nije više na udaru samo negiranje genocida, već i svih zločina, kao što su oni na tržnici Markale, Tuzlanskoj kapiji i mnogi drugi, prema kojima se bošnjačka politika skoro da nije ni očitovala, dok bi svaki drugi narod reagirao potpunim administrativnim, političkim i čak ekonomskim sankcijama.

‘’Slučaj Handke’’.
‘’Slučaj Handke’’ je rezultat bošnjačkog diplomatskog spavanja, koje se skoro četvrt stoljeća oslanja na ‘’grižu savjesti’’ prema agresiji na Bosnu i genocidu u Srebrenici. Svjetska geopolitika i geostrateški interesi su poput brze pruge, gravitiraju od polarizma do multipolarizma, te međusodnog straha i željama za kontrolom. Mi, na nivou regionalnih interesa, nikada to nismo shvatili, niti prema tome ozbiljno pristupili. Nasuprot tome, regionalne lobističke mreže, u nedostatku naše umrežene i nacionalno interesne globalne politike, poentiraju. Handke, kao relativizator krivice, moralna nula i loš književnik, kao što je i čovjek, kao manifestacija da u postkulturnoj Evropi, koja u krizi prihvatanja etike unijalnosti i sve više podijeljenosti, može se dobiti prostor za manevar, da se i ovakve stvari dese, i da je jedan veličaoc zločinaca i negator genocida, može stati na prijestol evropske književnosti. No, i ovdje imamo nešto vrlo opasno – ‘’stav” jednog pisca se promoviranjem poistovjećuje sa istinama, a ne može biti blizak ni teorijama, niti pretpostavkama, jer genocid u Srebrenici ne definišu stavovi, već činjenice i dokazi, sistem međunarodnog prava i mehanizmi sudova, koji su stavili tačku na to prije četvrt stoljeća.
Mi nismo u poliziciji kao mali narod da čekamo pravdu, jer pravda je na strani sile i velikih. Mi smo veliki na polju etičkih i humanističkih ideja, tvorci diplomacije na tlu jugoistočne evrope i imamo najveći zalog trajnog mira na Balkanu, koji trebamo preneztirati. Poslije pojave političke korupcije u Evropi, tačnije, u Evropskoj uniji, kakvu smo vidjeli u pojavi nacističkih političkih partija, poput austrijskih FPO, moglo se naslutiti da je moguća korupcija i elitnih krugova u Evropi, koja bi mogla postati sve dominantnija, čemu doprinose tzv. sloboda govora i iskazivanja javnog mišljenja. Ako se o Holokaustu ne smije govoriti, niti uzimati u obzir bilo kakvo umanjenje krivice nacista i fašista, naivni smo da je za to zaslužan svijet, već Jevreji, koji ne daju da se ugasi baklja krivice svijeta i umreženom globanom politikom i lobijima, razvijaju kulturu sjećanja i odgovornosti svijeta. Bošnjaci su primorani da etiziraju onaj neodređeni dio svijeta prema sebi i da iznađu način kako da svoje kulturološke vrijednsoti suprotstave vječitim stigmatiziranjima od strane onih kojima ničim izazvano stoljećima smetaju, ali i da svijetu govore ko su i šta su, ali i da svoja predviđanja o vlastitoj sudbini, ako se tome pod kontekstom mogu podvesti i dvjestogodišnje greške svjetskih sila prema njima, pokažu i dokažu da sve projekture u budućnosti ne mogu ići uporedo na ruku tim silama na štetu Bošnjaka. Ako bi se svijet čemu mogao diviti, to su korijeni evropskog kosmopolitizma i demokracije, koju Bošnjaci kao lojalni partneri evropskog progresa baštine još od srednjeg vijeka. Imputacija uspavanosti, vječitim položajem žrtve koja se žali, a koju neko drugi treba i koliko on hoće prozivati takvim statusom, ne smije biti dio našeg identiteta. Sistem strateškog planirana i djelovanja, mora biti shvaćen ozbiljno, prije nego li nas još jednom probude udarcima. Ako se iko umori od osjećanja krivice, mi se ne smijemo umoriti od pozivanja na odgovornost, tvrdim zatjevima za istinom i konačnom pravdom.

Ključ rješenja problema.
Potrebna je jaka lobistička mreža Bošnjaka, kako u političkim, tako i među kulturnim i svim elitnim krugovima, pogotovu centrima moći u svijetu. Umreženje svih značanih koncentracija pojedinačne moći Bošnjaka na globalnom nivou, kako bi se presjecale veze i nastojanja da se korumpiraju značajna imena i institucije u svijetu, koji bi mogli ostvariti utjecaj davanjem podrške svim elementima koji bi radili na štetu Bošnjaka. Odgovornost prema sebi je ključna paradigma bošnjačkog opstanka i razvoja, kako u ovoj, tako i u svim epohama koje dolaze.

AUTOR – Mr. Dženis Šaćirović, predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka

Nema poruka za prikaz