Uspješna Zeničanka: Kanita Selimović-Nuhanović je nada austrijske medicine

Doktori. Njihovi putevi i usavršavanja se razlikuju, ali jedna stvar im je zajednička: želja za pomaganjem drugim ljudima profesionalno i privatno.

Ovom prilikom vas upoznajemo sa Kanitom Selimović-Nuhanović, doktoricom gastroenterologije i hepatologije iz Zenice koja živi i radi u Beču.

Nemilosrdne okolnosti ’90-ih, koje su nam svima poznate, dovele su tadašnju desetogodišnju Kanitu i njenu porodicu u Austriju. Proživljeni rat je jedna od stvari koje su uticale na izbor njihove buduće profesije. U to vrijeme na vijestima je bilo puno fotografija i informacija o ranjenima u bolnicama. Doktori su davali intervjue.

“Nemamo dovoljno doktora. Nemamo lijekove. Hitno trebamo doktore!”

– To su bili trenuci kada sam poželjela da sam starija i da sam doktor koji može pomoći. S obzirom da sam na ovu ideju došla bez razvijene svijesti i sa dječijom naivnošću, uvjerena sam da je rat i slike povrijeđenih i bespomoćnih ljudi i djece koji traže pomoć mnogo uticala na odluku da postanem doktorica, priča Selimović-Nuhanović, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim.

“Ljudi cijene svoje zdravlje tek kada ga izgube. Zato je moja definicija zdravlja prevencija.”

Ova doktorica priznaje priznaje da je njen put od djeteta izbjeglice do onoga što je danas bio kamenit.

– Bila sam tipično dijete izbjeglica koje je svoje prve korake u Austriji napravilo bez ikakvog poznavanja jezika, bez krova nad glavom, bez ikakve sigurnosti… Došli smo ovdje u izbjegličko sklonište, kamp, a to je značilo puno ljudi u skučenom prostoru – stari, mladi, zdravi i bolesni. Moji roditelji morali su raditi rano od jutra do kasno navečer, a ja sam odjednom jedino dijete u razredu koje nije razumjelo niti jednu riječ iz njemačkog jezika, prisjeća se doktorica Kanita na ovo teško vrijeme i nastavlja:

“Nažalost, na početku mog školovanja u Austriji su me ismijavali. Znala sam da me niko neće razumjeti ako kažem nešto na bosanskom jeziku, i da će se samo još više smijati. Zbog toga sam šutila gotovo cijelu godinu. I zbog toga nisam položila njemački jezik, ali bila sam vrlo dobra u matematici i sličnim predmetima koji ne zahtijevaju riječi.”

No, unatoč svim tim poteškoćama, Kanita nikada nije izgubila motivaciju da postane ono što želi biti.

– Baš kao što čovjek uči sve dok je živ, tako se i doktori educiraju dokle god žive. Pravo učenje započinje radom. Plan mi je nastaviti školovanje i postati savjesna i dobra doktorica. I nikada ne želim zaboraviti da ovaj posao ne radim radi sebe i svog statusa, kaže Selimović-Nuhanović.

Ono što nju, kao zdravstvenog radnika boli je činjenica da su ljudi u nekim mjestima na svijetu, kao recimo u njenoj domovini BiH, prisiljeni prikupiti novac kako bi se njihova djeca liječila, piše austrijski Kosmo.

– Kao doktorica koja radi u prilično dobro organiziranom sistemu gdje je to nezamislivo, razmišljam o tome koliko patnje mojih sunarodnjaci trpe i koliko me boli moja nemoć da uradim nešto po tom pitanju, priča doktorica Kanita.

A šta je “lijek” za ovu doktoricu?

– I ja imam doktore kojima se obraćam za pomoć. Ali ja nisam samo vrlo zahtjevna doktorica, već i vrlo zahtjevna pacijentica, nasmijana priznaje Kanita Selimović-Nuhanović.

MojaBiH

Nema poruka za prikaz