Tekst u The Guardianu upozorava da poruke apokalipse i stalnog straha mogu proizvesti suprotan efekat od željenog: umjesto djelovanja, kod ljudi jačaju osjećaj bespomoćnosti i pasivnosti. Autor tvrdi da je za suočavanje s klimatskom krizom i drugim prijetnjama važnije nuditi činjenice, osjećaj da je promjena još moguća i razloge za nadu.
U javnim raspravama o klimatskoj krizi, umjetnoj inteligenciji, ratu i političkim potresima često se poseže za dramatičnim upozorenjima kako bi se ljudi “probudili” i natjerali na reakciju. Međutim, autor teksta upozorava da takav pristup može imati suprotan učinak: umjesto mobilizacije, širenje osjećaja da je sve izgubljeno može dovesti do paralize. Ako ljudi povjeruju da je problem prevelik ili da je prekasno za djelovanje, lako odustaju od pokušaja da išta promijene.
Tekst podsjeća na poznati simbol krizne komunikacije, “Doomsday Clock”, koji je 1947. godine uveo Bulletin of the Atomic Scientists. Sat se pomjera bliže ponoći kada događaji guraju čovječanstvo prema katastrofi, a dalje od ponoći kada se svijet učini sigurnijim. Autor navodi da je današnje stanje sata na svega 85 sekundi do ponoći, ali ističe da sama dramatičnost takvih poruka nije dovoljna ako kod publike izaziva samo očaj i osjećaj nemoći.
Posebno se osvrće na način na koji mediji i internet pojačavaju negativnost. U tekstu se navodi da je u novinarstvu odavno prisutno pravilo “if it bleeds, it leads”, a analiza sa stranice Upworthy pokazala je da svaki dodatni negativni izraz u naslovu povećava klikove za 2,3 posto. To potvrđuje psihološku sklonost ljudi da više pažnje posvećuju lošim nego dobrim vijestima, ali autor upozorava da takva logika ne znači i da će ljudi zbog toga preduzeti korisne korake.
U velikom istraživanju s 59.440 učesnika iz 63 zemlje testirane su različite poruke o klimatskim promjenama, uključujući naglašavanje naučnog konsenzusa, društvenih normi, lokalnih posljedica i utjecaja na buduće generacije. Najdramatičniji, gotovo apokaliptični tekst bio je najuspješniji u dijeljenju na internetu, ali je bio i najgori kada je trebalo potaknuti stvarnu akciju, poput sadnje drveća ili podrške klimatskim politikama. Nasuprot tome, poruka koja je naglašavala da se Zemlja zagrijava zbog ljudskog djelovanja i da 99 posto klimatskih naučnika dijeli taj stav bila je učinkovitija u gotovo svim drugim mjerama.
Zaključak autora je da ljudi ne trebaju samo upozorenje, nego i razlog za nadu. Pozivanje na naučni konsenzus, ali i isticanje mogućih emocionalnih koristi klimatske akcije — poput nade, povezanosti i osjećaja smisla — može više motivirati ljude da se uključe u političko djelovanje, aktivizam, doniranje ili promjenu životnih navika. Poruka teksta je jasna: ako želimo da ljudi djeluju, ne smijemo ih uvjeravati da je sve izgubljeno, nego da još uvijek postoji prostor da se nešto popravi.
Izvor: The Guardian