Novi dokumentarni film o Jasonu Molini vraća pažnju na kratki život i dugotrajno naslijeđe muzičara iz Ohija, kojeg su prijatelji i saradnici opisali kao izuzetnog pripovjedača i autora koji je svakodnevici davao „mit i magiju“.

Jason Molina odrastao je u radničkom Lorainu u Ohiju, gradu čija je industrijska prošlost tokom njegovih tinejdžerskih godina ulazila u ekonomski pad. Njegov prijatelj iz djetinjstva Tommy Nickoloff, koji je i režiser novog dokumentarca You Fuckers Figure It Out: A Jason Molina Story, kaže da je to bilo mjesto gdje je „američki san rođen i umro“. Upravo iz takvog okruženja Molina je crpio teme koje će se stalno vraćati u njegovim pjesmama: dom, prostor, pejzaž i osjećaj pripadnosti.

Molina je tokom karijere objavio gotovo 20 studijskih albuma i brojne EP-jeve, uglavnom pod imenima Songs: Ohia i Magnolia Electric Co, krećući se od lo-fi estetike do slowcorea, polished Americana i alt-country zvuka. Do 2009. procjenjivao je da je napisao hiljade pjesama, ali je 2013. umro u 39. godini, nakon godina alkoholizma. Dokumentarac prikazuje i kako je njegov utjecaj nastavio rasti poslije smrti: uslijedile su biografija, tribute albumi, turnejska tribute grupa sastavljena od bivših članova benda, kao i nova generacija obožavatelja među kojima su Phoebe Bridgers, MJ Lenderman, Clairo, Kevin Morby i Waxahatchee.

U filmu i pratećim svjedočenjima saradnici ga opisuju kao neobičnog, energičnog i ponekad neuhvatljivog umjetnika. Emma Niblett, poznata kao Scout Niblett, kaže da je oko njega postojala „električna energija“, dok je Steve Albini govorio da je Molina bio sklon izmišljanju priča i stvaranju vlastitih fablesa. Njegova sklonost pričanju, zajedno s opsesijom duhovima i ukletim atmosferama, prelila se i u pjesme koje su, prema riječima prijatelja, djelovale kao da pripadaju njegovom „tajnom svijetu“.

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima album The Magnolia Electric Co iz 2003. godine, koji se često opisuje kao njegovo remek-djelo. Sniman uz puni bend i u produkciji Stevea Albinija, album je, prema saradnicima, označio veliki kreativni skok i zvučao „vječno“ i „natprirodno“. Ipak, uprkos kvalitetu i plodnosti rada, Molina nije postao široko prepoznatljiv, djelimično i zbog toga što je mijenjao ime projekta usred karijere te na turnejama ponekad izbjegavao svirati pjesme s tek objavljenih izdanja.

Pred kraj 2000-ih njegovo stanje se pogoršalo. Saradnici navode da su turneje postajale sve teže i mračnije, a Molina se sve više povlačio. Alkoholizam ga je na kraju natjerao da prestane objavljivati muziku 2009. godine, a posljednje četiri godine života porodica opisuje kao „čisti haos“. Umro je od otkazivanja organa povezanog s alkoholizmom, ali njegovo naslijeđe i dalje raste, dok dokumentarac njegovog prijatelja pokušava približiti novu publiku čovjeku kojeg su mnogi smatrali jedinstvenim pripovjedačem i „majstorom Americane“.

Izvor: The Guardian