U tekstu The Guardiana analizira se novi dokumentarac „You Can See Everything“, u kojem Elizabeth Holmes, osuđena za prevaru investitora Theranosa, dopušta filmskoj ekipi pristup svom domu, partneru i djeci uoči odlaska u zatvor. Autor propituje da li takvi projekti zaista otkrivaju istinu ili služe kao pokušaj kontrole narativa i popravljanja ugleda.
U dokumentarcu You Can See Everything Elizabeth Holmes, osuđena za prevaru investitora Theranosa, dopušta Nathan Fielderu i Lansu Oppenheimu da snimaju njen privatni život. Kamera prati Holmes, njenog partnera Billyja Evansa i njihovo dvoje male djece u sedmicama prije nego što treba početi izdržavati zatvorsku kaznu. Evans tvrdi da je „najbolji način“ da ljudi vide ko je Holmes upravo to da im se pruži što više pristupa svakodnevici porodice, ali tekst sugerira da bi to moglo biti i sredstvo za promociju onoga što par naziva „Theranos 2.0“.
Autor teksta postavlja ključno pitanje: pokazuje li Holmes svoju autentičnu ličnost ili pažljivo proizvedenu verziju sebe? Fielder to izgovara direktno u napetom razgovoru, pitajući je da li je „stvarna“, a Holmes odgovara: „Uvijek sam stvarna.“ Upravo ta dilema, piše Guardian, leži u srži dokumentarnog filma: odnos između autora i subjekta često je borba za kontrolu nad pričom, pri čemu obje strane žele drugačiji ishod finalnog filma.
Tekst zatim podsjeća na druge poznate slučajeve ljudi koji su, nakon javne sramote ili skandala, pristali na snimanje u nadi da će popraviti reputaciju. Spominje se Anthony Weiner, čiji je pokušaj političkog povratka završio dodatnim poniženjem kada su se pojavili novi seksualni skandali, iako su kamere nastavile snimati. Navode se i primjeri Jackie i Davida Siegela iz filma The Queen of Versailles, kao i Imelde Marcos u The Kingmaker, gdje je borba za narativ i sliku o sebi bila jednako važna kao i sam sadržaj filma.
Guardian također podsjeća na slučajeve u kojima su protagonisti vjerovali da će imati kontrolu nad konačnim proizvodom, ali su se suočili s drugačijom stvarnošću. Idi Amin je, prema tekstu, čak tražio da se određeni materijal izreže, dok je Lance Armstrong u dokumentarcu Alexa Gibneyja postao simbol čovjeka koji je dugo održavao laž i bio spreman „reći bilo šta“ da je sačuva. Zaključak teksta je da neki ljudi vjeruju da će dokumentarac pomoći da se rehabilituju, dok drugi toliko vjeruju u vlastitu verziju stvarnosti da bi odbijanje kamera značilo priznanje prevare. Holmes, međutim, i dalje tvrdi: „Nemam šta da krijem.“
Izvor: The Guardian