Dok se Srbija sprema za izbore, gledam njene studente i pitam se šta se dogodilo s našima. Jesu li se pomirili s tim da će im sutra predavati oni koji dana ne bi ni pomoću trikova položili njihove ispite?

Ne znam jeste li primijetili jednu zanimljivu pojavu. U Srbiji je posljednjih godina postalo opasno biti student koji postavlja pitanja. U Bosni i Hercegovini, čini mi se, mnogo je opasnije biti političar koji na pitanja mora odgovarati bez unaprijed pripremljenog papira.

Gledam ovih dana mlade ljude u Srbiji, slušam njihove nastupe, odmjerene rečenice, argumente, gledam kako razgovaraju s novinarima, kako se odnose prema starijima i kako, uprkos svim pritiscima, čuvaju dostojanstvo.

I pomislim: blago profesorima koji su ih obrazovali!

Nije mala stvar odgojiti generaciju koja zna da se kičma ne dobija diplomom, niti se obrazovanje završava polaganjem posljednjeg ispita.

A onda se među nama pojavi neko ko na njihovom skupu ugleda šajkaču, tri podignuta prsta ili srpsku zastavu i odmah mu je sve jasno. Ne treba mu ni razgovor, ni argument, ni objašnjenje. Presuda je donesena: svi su oni isti!

Kakva komocija! Ne moraš nikoga upoznati, ništa pročitati, ni o čemu razmišljati. Dovoljno je prepoznati kapu i uključiti predrasudu.

Ja, međutim, ne želim suditi mladom čovjeku po tome šta nosi na glavi, nego po tome šta ima u njoj.

Ne znam kakvu će Srbiju ti studenti izgraditi, niti će njihovo političko opredjeljenje automatski izbrisati neslaganja koja postoje među našim narodima. Ali znam da se među njima čuju zahtjevi za odgovornošću, zakonitošću i institucijama koje ne bi smjele zavisiti od volje jednog čovjeka.

To su vrijednosti o kojima vrijedi razgovarati, bez obzira na nacionalnost.

Sutra, 25. oktobra, u Srbiji se održavaju parlamentarni izbori. Na glasačkim listićima nalazi se i studentska lista, nastala iz pokreta koji je nakon tragedije u Novom Sadu otvorio pitanja odgovornosti vlasti i funkcionisanja institucija.

Hoće li se nešto suštinski promijeniti, ne znam. Izbori su prilika za građane da odluče kome vjeruju, a ne garancija da će pobjednici ispuniti očekivanja.

Ali me posebno zanima šta će iz svega ovoga naučiti Bošnjaci u Srbiji.

Volio bih da je među našim političkim predstavnicima bilo više spremnosti da razgovaraju o zajedničkim društvenim interesima, umjesto da se svaka velika politička prekretnica posmatra isključivo kroz računicu koliko će kome pripasti funkcija.

Zar je moguće da smo političku mudrost sveli na vještinu pronalaženja mjesta za još nekoliko stranačkih kadrova?

Manjinska prava nisu poklon vlasti, niti bi smjela zavisiti od toga ko je ušao u vladajuću koaliciju. Ustavna zaštita manjina postoji upravo zato da građanska prava ne budu predmet političke trgovine. Naravno, ustavna zaštita nije isto što i zagarantovana ministarska fotelja.

A fotelja je, izgleda, na ovim prostorima jedina svetinja oko koje se političari svih nacija mogu bez teškoća sporazumjeti.

Za nju se zaboravljaju principi, ideologije, zakletve, a ponekad i jučerašnje uvrede. Ujutro si ljuti protivnik nečije politike, a navečer, nakon jednog konstruktivnog razgovora o raspodjeli funkcija, otkriješ da vas povezuju duboke programske sličnosti.

Posebno je tužno kada u takvoj trgovini učestvuju ljudi od kojih se očekuje moralni autoritet. Nije svaki čovjek s ahmedijom mudar, kao što nije svaki čovjek s diplomom obrazovan. I jednima i drugima čast se ne mjeri onim što nose na glavi ili što im visi na zidu.

Ali dok razmišljam o studentima Srbije, nešto me drugo mnogo više boli.

Gdje su naši studenti?

Ne pitam gdje su fizički. Znam gdje su. U amfiteatrima, bibliotekama, studentskim domovima, kafićima, autobusima, na poslovima kojima plaćaju školarinu i stanarinu.

Pitam gdje su kao društvena snaga.

I sam povremeno držim predavanja studentima. Susrećem divne mlade ljude, pametne, pristojne, radoznale. Ima među njima onih čija me pitanja obraduju više nego što bi me obradila pohvala nekog akademika. Vidim da razmišljaju, da žele znati, da imaju šta kazati.

A onda izađu iz amfiteatra i kao da ih neko isključi iz društvenog života.

Gdje nestane ta radoznalost? Gdje se izgubi hrabrost da se postavi pitanje? Zašto su tako rijetki glasovi mladih kada se odlučuje o njihovoj budućnosti?

Ne očekujem da svi izađu na ulice. Niti mislim da se svaki problem rješava protestom. Ali zar nije neobično da generacije kojima se svakodnevno obezvređuje znanje tako rijetko javno zahtijevaju ozbiljnu raspravu o kvalitetu obrazovanja?

Bosna i Hercegovina postala je zemlja u kojoj čovjek može izgubiti posao, kuću, zdravlje i svaku nadu, ali će se uvijek naći neko da mu ponudi još jednu diplomu.

Fakulteti, univerziteti, odjeljenja, studijski centri… Niču kao gljive poslije kiše.

Tuzla, Kiseljak, Kobiljača, Kreševo, Sarajevo, Bihać… Svuda se nešto studira, polaže, magistrira i doktorira.

Da čovjek ne zna koliko nam je loše, pomislio bi da živimo u evropskom središtu nauke.

Naša politička elita posebno je zavoljela obrazovanje. Čim čovjek dobije funkciju, proradi mu akademska radoznalost. Odjednom mu zatreba još jedna diploma, još jedna titula, još nekoliko slova ispred imena.

Neko bi pomislio da je to sjajno. Političari nam se školuju!

Ali kakva korist od silnih diploma ako nam država svakim danom sve više liči na popravni ispit koji niko ne uspijeva položiti?

Ramo Isak je jedno od imena koja se često spominju kada se raspravlja o obrazovanju i kvalifikacijama političara. A ja se pitam kakav bi bio ispit na kojem bi građani postavljali pitanja, a političari morali odgovarati bez savjetnika, stranačkih saopćenja i unaprijed napisanih odgovora.

Tek bi se tada vidjelo koliko smo znanja dobili za sav novac uložen u političko obrazovanje.

Ni Irfanu Čengiću ne manjka pokretljivosti. Bihać, Sarajevo, Stari Grad, političke aktivnosti, putovanja… Čovjek bi pomislio da je geografija obavezan predmet za obavljanje funkcije načelnika. A kad se još stigne i studirati, treba priznati da je riječ o organizaciji vremena na kojoj bi mu pozavidio poneki ministar vanjskih poslova.

Ne sporim nikome pravo da studira gdje želi i koliko želi. Naprotiv! Ali bih volio da akademske biografije naših javnih funkcionera budu jednako transparentne kao njihove predizborne fotografije.

Da se zna gdje se studiralo, šta se naučilo i kako se stečeno znanje primjenjuje u javnom poslu.

Jer nije sramota nemati diplomu. Sramota je imati je, a ne posjedovati znanje koje ona predstavlja.

I nije najveća opasnost da nam danas nekompetentni ljudi obavljaju odgovorne funkcije. Mnogo je veća opasnost da sutra upravo takvi počnu određivati kriterije po kojima ćemo obrazovati nove generacije.

Zamislite društvo u kojem je akademska titula prestala biti potvrda znanja i postala društveni ukras. U kojem profesor ne mora biti uzor studentu, nego student mora naučiti kako da se ne zamjeri profesoru. U kojem se više cijeni poslušnost nego sposobnost.

Šta ćemo dobiti za dvadeset godina?

Generaciju koja će znati sve prečice do diplome, a nijedan put do istinskog znanja?

Hoćemo li imati više doktora nauka nego naučnih otkrića, više ekonomskih stručnjaka nego uspješnih preduzeća i više profesora nego studenata koji žele ostati u zemlji?

Ne tvrdim da su svi naši univerziteti loši. Daleko od toga. Imamo izvrsnih profesora i naučnika koji bi bili ponos najuglednijih svjetskih ustanova. Upravo zbog njih me sve ovo toliko boli.

Jer kada se vrijednost akademskog zvanja obezvrijedi, ne stradaju oni koji su ga lahko stekli. Stradaju oni koji su za njega potrošili najbolje godine života.

I zato se vraćam studentima.

U Srbiji su mladi ljudi pokazali da univerzitet nije samo zgrada u kojoj se polažu ispiti. On je i mjesto na kojem društvo uči postavljati pitanja. Njihov pokret, naravno, treba procjenjivati i prema postupcima i političkim prijedlozima, kao i svaki drugi.

A šta je s nama?

Jesmo li odgojili generacije koje vjeruju da je jedina sigurna budućnost ona koja počinje odlaskom iz domovine?

Možda naši studenti ne šute zato što ih se ništa ne tiče. Možda su jednostavno umorni od zemlje u kojoj se svaka pobuna brzo pretvori u stranačku računicu, a svaki zahtjev za promjenom u priliku da neko novi sjedne u staru fotelju.

Možda su vidjeli kako prolaze oni koji misle svojom glavom, pa su odlučili da je pametnije gledati svoja posla.

Ali šta ako su upravo to naša najveća kolektivna greška i najskuplja lekcija?

Što smo djecu učili da budu dobri učenici, a nismo ih dovoljno učili da budu slobodni ljudi. Što smo im govorili da poštuju autoritete, a nismo ih učili da autoritet mora zaslužiti poštovanje. Što smo im ponavljali da je znanje moć, a svakodnevno im pokazivali da je stranačka knjižica često moćnija.

I sada se čudimo što šute.

Ne znam kakav će rezultat donijeti sutrašnji izbori u Srbiji. Ali znam da će pitanja koja je otvorio studentski pokret ostati važna i nakon prebrojavanja posljednjeg glasa.

A mi bismo iz toga mogli naučiti nešto mnogo važnije od toga ko će biti premijer ili ministar u Beogradu.

Da se budućnost ne može prepustiti isključivo ljudima kojima je sadašnjost toliko udobna da ne žele ništa mijenjati.

Da univerzitet nije fabrika diploma.

Da patriotizam nije vikanje s govornice, nego stvaranje zemlje u kojoj obrazovano dijete ne mora pakovati kofere čim diplomira.

I da mladi ljudi ne moraju čekati dozvolu političkih vođa da bi postavljali pitanja o vlastitoj budućnosti.

Jer nije najveća tragedija jednog naroda kada mu mladi odlaze.

Najveća je kada oni koji ostanu prestanu vjerovati da išta vrijedi mijenjati.

Nek nam je Bog na pomoći!

Muhamed Mahmutović