The Guardian piše da se eugenika, dugo tabu tema, vraća u novom, tržišnom obliku kroz ponudu genetskog “optimiziranja” djece, što otvara pitanja o granicama izbora, vrijednosti ljudske raznolikosti i pritisku na roditelje da traže savršenstvo.
Ideja eugenike decenijama je bila gotovo neizgovoriva, ali se, prema tekstu The Guardiana, vraća pod novim, komercijalnim plaštom. Autor, koji piše iz ličnog iskustva života s rijetkim genetskim stanjem, opisuje kako je godinama maštao o “izlječenju” i o verziji sebe bez bolesti. Ta lična priča služi kao uvod u širu raspravu o savremenim genetskim tehnologijama i njihovoj upotrebi u reproduktivnoj medicini.
U središtu teksta je kampanja kompanije Nucleus Genomics, koja je u njujorškom metrou oglašavala mogućnost da roditelji dobiju “najbolju bebu”. Prema navodima iz članka, kompanija nudi skupo IVF testiranje do 20 embrija, uz provjeru genetskih poremećaja, ali i osobina poput boje očiju i kose, visine, inteligencije, dugovječnosti, nesanice i muške ćelavosti. Autor tvrdi da se takva ponuda uklapa u savremenu opsesiju mjerenjem, optimizacijom i “maksimiziranjem” svakog aspekta života.
Tekst podsjeća da eugenika nije nova pojava, nego historijski opterećen koncept koji je nakon Drugog svjetskog rata široko odbačen zbog veze s rasizmom, prisilnom sterilizacijom i nacističkim zločinima. Ipak, autor upozorava da se danas pojavljuje u dva oblika: otvoreno rasističkom, koji govori o “civilizacijskom slomu” i razlikama među rasama, te liberalnom, koji se oslanja na individualni izbor i roditeljsku slobodu. U tom drugom obliku, eugenika se, kako se navodi, predstavlja kao nešto sasvim drugo od stare državne prisile, iako i dalje počiva na ideji selekcije poželjnih i nepoželjnih osobina.
Autor posebno problematizira tvrdnju da je moguće birati “najbolje” dijete bez istovremenog odbacivanja drugih oblika ljudskog života. Upozorava da se pozitivna selekcija ne može odvojiti od negativne, te da ideal koji se nudi sve više liči na ideal radnika: pametan, efikasan, zdrav i bez potrebe za bolovanjem. Nasuprot tome stoje životi osoba s invaliditetom i hroničnim bolestima, koji se u takvom okviru lako prikazuju kao manje vrijedni. Zaključak teksta je da društvo ne bi trebalo težiti stvaranju “boljih ljudi”, nego boljih društava koja prihvataju nesavršenost i prilagođavaju se ljudskoj raznolikosti.
Izvor: The Guardian