Kraj je zime, ali u vareškom selu Stupni Do snijeg je još uvijek visok i trebat će sačekati još mjesec dana prije nego počnu poljoprivredni radovi. U ovom selu danas živi dvjestotinjak ljudi, mahom starijih, i svi se manje-više bave proizvodnjom hrane i stočarstvom.
Takva je situacija i sa Adisom Likić, koja čeka ljepše vrijeme da krene sa pripremom zemlje i dva plastenika koja posjeduje. To joj je jedini izvor prihoda, a mora školovati dvoje djece i voditi brigu o bolesnom mužu. Sve što proizvede na svom gazdinstvu je organsko – mlijeko i mliječni proizvodi poput vrhunskog dimljenog sira i kajmaka, kompoti, pekmez, bestilj, đuveč, ajvar. Pored toga, tu su čajevi, gljive, šipurak…sve što priroda daje.
„Neki moj spektar proizvoda je 7 do 8 proizvoda. Tu je šarenilo koje imam na raspolaganju, a u budućnosti ću pokušati i imam ideju da radim na samo jednom proizvodu, a to je ajvar“, kaže Adisa dok pokazuje sve što je uspjela naparaviti za ovu zimu.
Ovo je za sada jedini izlaz kada si godinama na birou. Ona i druge žene u selu u životnom su periodu u kojem ne mogu pronaći posao, pa se izdržavaju prodajom svojih proizvoda na pijacama, sajmovima, kroz privatne narudžbe. Ovo je za njih opstanak, preživljavanje.
„Da se može živjeti od ovoga, ne može. Ali pokušavamo na razne načine da se izborimo, i ja i moje žene da sve što proizvedemo i prodamo. I dešava se u zadnje dvije tri godine da sve što proizvedemo i prodamo. Ali da se može živjeti nešto galantnije – ne“, navodi ona.
Resursi su mali jer nema podrške države. Da se prozivodnja proširi, moglo bi se fino živjeti, međutim, nema poticaja. Adisa posjeduje dvije krave i dva plastenika, što iskorištava do maksimuma. Uprkos tome, bez uračunatih troškova, godišnje uspije zaraditi svega 4.500 KM u prosjeku. To je sama granica siromaštva iako je okružena prirodnim bogatstvima.
„Vareš općenito govorim, tu spada i Stupni Do, siromašno smo mjesto pored svih tih bogatstava. U Stupnom Dolu najveće bogatstvo je voda, šuma, zrak, priroda, ljekobilje, znači sve imamo, ali je neiskorištenost do 90%“, kaže Adisa sa žaljenjem.
Potencijal sela je neiskorišten
Samo kratkom šetnjom kroz Stupni Do vidi se i osjeti potencijal – čisti zrak, voda i zemlja, šumska bogatstva, zdrava hrana. Ljudi žele raditi, ali trebaju podršku – investicije koje bi pokrenule lokalnu ekonomiju. Ali nema ko da uloži i pokrene stvari. Ekonomska situacija je teška pa je većina mladih odselila u potrazi za poslom. I pored činjenice da je selo napredovalo u odnosu na prijeratni period – barem ima javnu rasvjetu, asfalt, telefon. Ključ je u ulaganjima države, usmjereno i strateški.
„Najveće postignuće bi bilo države da uloži u sela, gdje bi se razvijalo selo ko selo. I hrana. Hrana je nešto osnovno svima nama i to bi bio najbolji potencijal države. Ulaganje u selo“, kaže ona.
Danas ljudi na selu nemaju puno mogućnosti da ulože u mehanizaciju ili nabave stoku i time prošire proizvodnju. Svedeni su na opstanak i bez dodatnih finansija ne mogu naprijed. Takva je situacija i sa Sevdom Likić koja pravi različite poljoprivredne proizvode čisto da može preživjeti.
‘Ovo je ekološki zdrava sredina. Moglo bi stočarstvo, zemljoradnja, voćarstvo. Sve je to za žene pogodan posao ovdje‘, kaže Sevda Likić.
Ona navodi da sve što se napravi, može se i prodati, ali da nema finansijskih mogućnosti da ulaže više. Ima jedan plastenik i zaradi minimalnu platu.
‘Prije svega mehanizacija, i za uzgoj stočarstva treba imati sredstva. Sredstva su potrebna za sve. Znači, moraš imati i staje prikladne. Ovo što mi imamo je, na primjer, jedna- dvije krave, to je više za domaćinstvo‘, navodi ona.
Mali seoski biznisi na policama tržnih centara
Poput Vareša i Stupnog Dola, slična situacija je i u drugim dijelovima zemlje. Tamo gdje država podrži obrtnike koji žele raditi, uspjeh je zagarantovan. Evo primjera iz zavidovićkog sela Hajderovići koje broji približno 3000 stanovnika. U njemu je Mersiha Skejić sa porodicom još 2008.godine zasadila prvu plantažu šipka, a unazad pet godina posjeduje obrt ‘Voće i tradicija’ koji je danas već prepoznat brend organske hrane.
„Moram reći da smo krenuli s vana, bili smo pod nadstrešnicom, ali vremenom i kroz razne projekte, ušli smo u ovaj poslovni prostor i opremili ga, tako da možemo normalno sve da obavljamo za novu tromjesečnu sezonu i da pripremimo proizvod za prodaju“, priča Mersiha dok pokazuje svoj poslovni prostor.
U ovoj maloj radionici pravi se pekmez od šipurka, jabuke i šljive, ajvar, a uskoro i sok od aronije. Bh. tržište voli ove proizvode. Porodica Skejić krenula je od nule i uz malu podršku Zeničko-dobojskog kantona, uspjela je nabaviti mašine i finalizirati proizvod i njegovo pakovanje. Sva hrana je organska, bez ikakvih hemikalija, a repro materijal, voće i povrće, otkupljuju se iz samog sela, tako da i šira zajednica ima koristi od ovog biznisa. Svima je zagarantovana zarada. ‘Voće i tradicija’ spremno je i za dalju ekspanziju. Sadašnji kapacitet od 5-6 hiljada teglica godišnje mogli bi proširiti kada bi se otvorila mogućnost izvoza, što obrtima trenutno nije dozvoljeno
“Sad bi bilo dobro da se na državnom nivou to prepozna od strane institucija, oko izvoza. Koliko mi je poznato, u proceduri je zakon da se omogući obrtima da izvoze, nadam se da će to proći. Onda bi mi tu imali veliku šansu. I mogli bi i dalje ponuditi svoje proizvode i napredovati“, kaže Mersiha.
Od ovoga se može živjeti, dodaje Mersiha, dok nam pokazuje plantažu šipurka. Pogotovo u mjestima poput Hajderovića koja imaju vrlo čistu i plodnu zemlju. Ljudi hoće raditi, ali trebaju podršku države za proširenje i rast posla. Ona je uvjerena da se na selu itekako može dobro živjeti.
“Ako imaš pedalj svoje zemlje ona se itekako može iskoristiti za bilo šta, ali kao što sami vidimo vraćamo se normalnoj ishrani i gledanjem šta unosimo u svoj organizam. I ako čovjek ima dobar cilj, dobru ideju, vjerujte da se putevi sami otvaraju“, kaže ona.
Od proizvodnje malina može se živjeti
‘Voće i tradicija’ najbolji je primjer za ovo, ali u Hajderovićima ih ima još. Porodica Imširović ovdje je 2005-te bila prva koja je pokrenula zadrugu za otkup maline. Sa dva dunuma, proširili su prozivodnju na pet i imaju 170 kooperanata. Osim toga, prave se džemovi, sokovi, kompoti, kaže nam Šaha Imširović.
„Može se fino zaraditi, još ako je dobra godina za malinu, odgovara, super se može zaraditi. Mi smo sa dva dunuma dobijali po sedam tona i to je dobro prošlo“, objašnjava Šaha dok pokazuje gomile gajbi spremnih za novu sezonu.
Sva malina koja se skuplja u ovim plastičnim gajbama, uspije se prodati jer je otkupljuju velike kompanije u Sarajevu i Zenici. I u ovom slučaju nedostaje podsticaja i ozbiljnijeg odnosa prema selu i poljoprivrednim proizvođačima.
‘Najviše bi ovi koji otkupljuju trebali da isplaćuje na vrijeme i malo podsticaja više da se da. Malina ne voli vodu, kad je kišna godina malinari gube, onda te to malo ubije. Ali ostalo sve ide dobro‘, zaključuje Šaha.
No, uprkos ogromnim potencijalima u proizvodnji zdrave hrane koju svi volimo, selo je ipak zapostavljeno i skoro pa pusto u cijeloj Bosni i Hercegovini. Iz prostog razloga jer ne postoji osmišljena politika koja će pomoći ulaganja i zadržati mlade da ostanu u svojim domovima. Vraćamo se u Vareš i Stupni Do koji ovo potvrđuju.
„Vareš je izgleda ostao zaboravljen, za komplet državu. Znači ne obraća se pažnja na ove sredine gdje bi moglo nešto uspjeti i gdje imati toliko površine da se može baviti stočarstvom“, sumira svoje viđenje odnosa prema selu od strane države Sevda Likić
Ljudi danas mogu fino živjeti na selu, proizvesti hranu za sebe, prodati ostatak ili čak pokrenuti uspješne biznise čiji će prozvodi biti na policama tržnih centara. Da bi tako i ostalo, trebaju podršku države, ali i domaćih kupaca. To je za sada jedina formula za opstanak i ljudi i sela.