Takmičenje će prvi put biti održano u Aziji, uz 11 zemalja u finalu u Bangkoku, dok organizatori najavljuju da je ovo tek početak regionalnih izdanja. Format će uglavnom pratiti evropski Eurovision, ali bez automatskog prava pobjednika da bude domaćin narednog izdanja.
Eurovision song contest prvi put stiže u Aziju, a finale će biti održano 14. novembra u Bangkoku. U takmičenju će nastupiti 11 zemalja, a organizatori poručuju da žele da ovo bude prvo od više regionalnih izdanja. Među učesnicima su Bhutan, Bangladeš, Kambodža, Laos, Malezija, Mongolija, Nepal, Filipini, Južna Koreja, Tajland i Vijetnam, dok su među poznatijim imenima već najavljeni Vijetnamka Tóc Tiên i Malezijka Aina Abdul.
Prema riječima izvršnog producenta Assafa Blechera, pregovori s Kinom i Japanom nisu završeni na vrijeme, ali on kaže da je “vrlo, vrlo optimističan” da će obje zemlje učestvovati naredne godine. Takmičenje će se prenositi na YouTube kanalu Eurovisiona i preko televizijskih mreža u svakoj od zemalja učesnica. Pobjednik će dobiti trofej, ali ne i novčanu nagradu.
Format će u osnovi biti isti kao u evropskom Eurovisionu: svaka zemlja šalje jednog izvođača, pjesma može trajati najviše tri minute, a na sceni može biti do šest izvođača. Evropska radiodifuzna unija, koja posjeduje Eurovision, odobrava svaku pjesmu i tekst, a političke pjesme nisu dozvoljene. Žiri će ocjenjivati generalnu probu večer prije finala, dok će publika glasati tokom emisije. Gledaoci iz zemalja učesnica mogu glasati, ali ne za svoju zemlju, a glasovi iz ostatka svijeta sabiraju se u 12. teritoriju.
Glasanje će se odvijati putem QR koda ili web stranice, uz osam besplatnih glasova po gledatelju, koji moraju biti raspoređeni na najmanje tri pjesme. Dodatnih 10 glasova može se kupiti, a cijene zavise od zemlje. Jedna od ključnih razlika u odnosu na evropsko izdanje jeste to što pobjednik neće automatski dobiti pravo da bude domaćin narednog takmičenja, barem zasad, jer se smatra da manje zemlje nemaju potrebnu infrastrukturu. Organizatori navode i da će publika moći unijeti po jednu zastavu, u skladu s tajlandskim zakonom, dok delegacije na sceni i tokom parade zastava smiju nositi samo svoju nacionalnu zastavu.
Još nije jasno hoće li azijsko izdanje zadržati isti nivo “camp” tradicije i queer kulture po kojoj je evropski Eurovision poznat. Blecher smatra da to možda još neće biti potpuno isti doživljaj, dok PR stručnjakinja Bettina Miski upozorava da se queer kultura ne može automatski prenijeti na sve zemlje učesnice, posebno imajući u vidu da neke od njih imaju restriktivnije medijsko okruženje. Organizatori također poručuju da je cilj širenja formata i očuvanje održivosti originalnog Eurovisiona u budućnosti, nakon ranijih pokušaja izvoza formata, uključujući američko izdanje koje nije obnovljeno.
Izvor: The Guardian