Rhiannon Lucy Cosslett piše da je tek sada, nakon presude Russellu Brandu i istrage o Davidu Walliamsu, došlo do šireg suočavanja s obrascima ponašanja koji su u eri „lad culture” bili predstavljani kao normalni. Kao žena koja je odrastala u tom periodu, kaže da je tadašnja medijska i društvena klima djevojkama slala poruku da je zlostavljanje dio odrastanja.
Kolumnistica Guardiana Rhiannon Lucy Cosslett navodi da su je riječi sudije M. Justice Bennathana izrečene tokom izricanja presude Russellu Brandu duboko pogodile, kao i mnoge žene koje su ih dijelile na društvenim mrežama. Posebno ističe poruku da žene, bez obzira na to šta nose ili gdje se nalaze, imaju pravo reći „ne” i tražiti pravdu kada seksualni predatori djeluju bez njihovog pristanka. Istovremeno, kaže, s istim bijesom i pažnjom žene prate i Guardianovu i ITV-ovu istragu o Davidu Walliamsu, koji je optužen da je seksualno iskorištavao mlade žene, iako je on te optužbe negirao.
Autorica tvrdi da su obje priče dio šireg obračuna s ponašanjem koje je bilo normalizirano u eri „lad culture”, otprilike od sredine devedesetih do početka pokreta #MeToo 2016. godine. Opisuje to vrijeme kao period u kojem su mizoginija i objektivizacija žena bile toliko uobičajene da su mnoge djevojke morale „plivati” kroz takvu atmosferu kako ne bi bile „skuhane” u njoj. Podsjeća i na lična iskustva i iskustva drugih žena: od seksualnog uznemiravanja i groominga do nasilja, silovanja i odnosa u kojima su bile kontrolirane ili zaključavane.
Cosslett piše da je tadašnja medijska kultura bila mnogo monolitnija nego danas, s tabloidima, muškim magazinima i televizijom koji su oblikovali javni govor o seksu, ženama i slavnim ličnostima. Banter i šale o silovanju, kaže, bili su uobičajeni, a moć poznatih muškaraca koji su mogli „nasmijati naciju” bila je ogromna. Kao primjer navodi i stare medijske sadržaje i šale koje bi danas djelovale šokantno, ali su tada prolazile kao dio svakodnevice.
U tekstu podsjeća i na knjigu The Vagenda, koju je 2014. napisala s Holly Baxter, a koja je kritizirala medijski pejzaž i kulturu silovanja. Kaže da je knjiga, iako namijenjena tinejdžerkama, bila ismijavana i od muškaraca i od nekih žena koje su sarađivale s medijima koje su autorice kritizirale. Upravo zato, zaključuje, ne čudi što su priče o Brandu i Walliamsu tako dugo čekale da dođu u javnost: žene koje su odrastale u tom vremenu i dalje pokušavaju pomiriti vlastitu traumu s činjenicom da ih društvo tada nije htjelo slušati.
Izvor: The Guardian