Mirza Kurtagić je sa osam godina zajedno sa porodicom izbjegao iz Vlasenice, a životni put nastavili su u Švedskoj. Taj odlazak u obećanu zemlju za veliki broj stanovnika iz BiH donio je Kurtagiću da postane rukometni sudija.
Prvo košarka
Mirza je sada postao jedan od najboljih svjetskih sudaca, a da je veoma
priznat i uvažen, govori i podatak da je sudio na Svjetskom i Evropskom
prvenstvu za rukometašice, te na posljednjem Svjetskom prvenstvu za
rukometaše u Danskoj i Njemačkoj. Sa kolegom Mattiasom Wetterwikom
redovan je i na mečevima EHF Lige šampiona, a sudio je i finale EHF
Challenge Cupa. Osim što je rukomet popularan u Švedskoj, pa je to bio
jedan od razloga da se bavi ovim sportom, njegov amidža je legendarni
stručnjak Esad Kurtagić.
Otkad se bavite suđenjem u rukometu i zašto ste se odlučili za ovaj poziv?
– Suđenjem se bavim od 15-16. godine, 2000. smo počeli da sudimo moj
kolega Mattias Wetterwik i ja. Tada sam još igrao rukomet, a u klubu je
bilo potrebno da neko sudi mlađim kategorijama. Prijavio sam se, išao na
kurs za sudije i od tada sudimo. Kada smo doselili iz BiH u Švedsku,
prvo sam se bavio košarkom, ali pošto je rukomet tradicionalniji sport u
Švedskoj, prešao sam na rukomet. Potičem iz sportske familije – otac se
bavio košarkom, tetka također, amižda je bio rukometaš. S mamine strane
djed mi je bio fudbalski, a daidža košarkaški sudija, pa se može reći
da sport i suđenje imam u genima.
Sudili ste na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u Danskoj i Njemačkoj, kakav je osjećaj i kako ste vidjeli ovo veliko takmičenje?
– Bilo je ovo naše prvo muško Svjetsko prvenstvo, a ranije smo sudili na ženskom Evropskom, kao i na ženskom Svjetskom prvenstvu, gdje smo sudili polufinale. To je veliko priznanje za nas, biti nominovan i suditi veliko takmičenje. To je i veliki san koji se ostvario. Naravno, gledamo u budućnost i želja nam je suditi i Evropsko prvenstvo za rukometaše, a veliki cilj je i olimpijada. Biti na ovom prvenstvu i biti dio tog velikog događaja, suditi pred 20.000 gledalaca, nekoliko miliona pred TV ekranima je sjajna stvar za nas.
Ima li neka utakmica da je smatrate za najdražu u sudijskom poslu?
– Svaka utakmica je veoma bitna i za sve igrače i za sve sudije. Nije važno da li je to veliko takmičenje, nacionalna liga ili omladinsko prvenstvo. Što se tiče najdraže utakmice, puno toga zavisi od publike, jer publika doprinosi veličini jedne utakmice, pogotovo u rukometu. Sve utakmice koje su derbiji ili odlučujuće imaju svoj šarm.
Sudili ste nedavno i derbi Lige šampiona Veszprem – Barcelona, kako vidite ovo takmičenje i šta za Vas znači suditi na njemu?
– U Ligi šampiona igraju najbolji timovi i sama ta činjenica da ste tu
nominovani za jednu takvu utakmicu isto je velika čast i povjerenje. Kao
sudija uvijek želite da sudite na nivou više, a mi Ligu šampiona sudimo
nekoliko godina. Uvijek je cilj napredovati, a mi želimo da sudimo u
završnici.
Moderni rukomet
Prije nekoliko godina smo sudili finale Challenge cupa, što je
isto veliko priznanje. Posao sudije u rukometu je možda i najteži u
odnosu na ostale sportove, kako se Vi snalazite?
– Hvala vam što to kažete. Svaki posao kojim se ljudi bave, na početku
je težak i zahtijeva veliki trud i rad. Mi gledamo naše utakmice i
analiziramo i to nam daje jednu novu dimenziju učenja. Mislim da je
potrebno znanje o sportu i posebno ponašanje u toku utakmicu. Ima tu
dosta stvari koje utiču da sudija bude na svjetskom nivou. Nije to samo
doći, uzeti pištaljku i suditi. Ima tu dosta nijansi, voditi utakmicu,
komunicirati sa igračima, koristiti pištaljku, koristiti kartone – sve
to znači puno, a pogotovo u današnjem modernom rukometu, gdje sve ide
brže. Igrači su puno bolje utrenirani i jači, a onda i mi, sudije,
moramo se tome prilagoditi. Istovremeno mislim da svi poslovi gdje se
svaka odluka može tumačiti na više načina mogu biti teži. Danas je to
mnogo lakše da se vide odluke kroz videotehnologiju i socijalne mreže.
Zato je jako važno donijeti pravu odluku u određenom momentu. Moj kolega
Mattias i ja smo imali mogućnost da u rukometnoj zemlji kao što je
Švedska kao mentore imamo vrhunske sudije, koji su tokom svojih karijera
bili najbolji na svijetu.
Rodom ste iz Vlasenice. Kako je tekao Vaš životni put i čime se bavite u životu osim suđenjem?
– Da, rođen sam u Vlasenici i tu sam živio do sedme godine, a onda smo početkom rata izbjegli prvo u Hrvatsku, a potom u Švedsku 1992. u decembru. U Švedskoj sam se obrazovao i završio master ekonomije. Radim u DHL-u posljednjih 11 godina na različitim menadžment-pozicijama. Oženjen sam Arijanom iz Goražda i imamo jednogodišnjeg sina Oskara (Oscara).
Svako ljeto
Ostalo slobodno vrijeme raspoređeno je za rukomet, nekoliko puta mjesečno sudimo u Švedskoj, pa onda evropske utakmice, ali i individualno treniramo i spremamo se za sve izazove koje imamo u sudijskoj karijeri. Teško je uskladiti sve te obaveze, ali stižem i uspijevam.
Koliko često dolazite u BiH?
– Kao dijete sa mamom i tatom sam dolazio svakog ljeta. Sada kada imam svoju porodicu, nisam baš svako ljeto, ali svake dvije-tri godine smo u BiH kako bismo održali te kontakte, vidjeli se sa familijom i prijateljima. To puno znači, posebno sada kada imamo sina Oskara i planiramo da putujemo dolje što više kako bi i on vidio sve ljepote BiH, a i ostalih dijelova bivše Jugoslavije. Nama je jako bitno da održimo taj kontakt sa BiH i familijom.