Odluka engleskog zemljoposjednika Tomasa Ostina da na svoje imanje u Australiji pusti 13 evropskih divljih zečeva 1859. godine prerasla je u ekološki problem koji se i više od 160 godina kasnije osjeća širom kontinenta.

Jedna naizgled bezazlena odluka iz Božića 1859. godine pretvorila se u ekološku katastrofu koja je duboko obilježila Australiju. Engleski zemljoposjednik Tomas Ostin pustio je 13 evropskih divljih zečeva na svoje imanje Barvon Park u saveznoj državi Viktoriji, želeći da organizuje lov kakav je poznavao iz rodne Engleske. Nije mogao predvidjeti da će se životinje razmnožiti tolikom brzinom da će njihova populacija kasnije dostići stotine miliona.

Zečevi su u Australiju stigli još 1788. godine s prvom britanskom flotom, ali upravo Ostinov potez označio je prekretnicu. Već sedam godina nakon puštanja na slobodu, lovci su na njegovom imanju ubili oko 14.000 zečeva, no životinje su se već proširile daleko izvan tog područja. Do 1880. stigle su u Novi Južni Vels, do 1886. u Kvinslend, a do 1894. i u Zapadnu Australiju, šireći se gotovo cijelim kontinentom za manje od četiri decenije.

Njihovo nekontrolisano razmnožavanje izazvalo je ozbiljne posljedice po prirodu i poljoprivredu. Zečevi su uništavali autohtonu vegetaciju, travu i usjeve, smanjujući hranu dostupnu domaćim vrstama i nanoseći velike gubitke poljoprivrednicima. Nestanak biljnog pokrivača ostavljao je tlo nezaštićenim, što je ubrzavalo eroziju i dodatno narušavalo kvalitet zemljišta. Procjenjuje se da danas u Australiji živi najmanje 150 miliona divljih zečeva.

Australijske vlasti decenijama su pokušavale da obuzdaju problem, ali bez trajnog uspjeha. U Zapadnoj Australiji je između 1901. i 1907. izgrađena ograda duga 3.256 kilometara, no ni ona nije zaustavila širenje. Zamke, otrovi i organizovani lov takođe nisu dali dugoročne rezultate. Tokom četrdesetih godina prošlog vijeka procjenjivalo se da u zemlji živi čak 600 miliona zečeva.

Godine 1950. naučna agencija CSIRO uvela je virus miksomatoze, koji je usmrtio oko 500 miliona zečeva i predstavljao jedan od najvećih primjera biološke kontrole štetočina u australijskoj istoriji. Kasnije je 1995. primijenjen i kalicivirus, odnosno uzročnik virusne hemoragijske bolesti zečeva, što je ponovo smanjilo njihov broj. Ipak, ni te mjere nisu donijele trajno rješenje, pa se priča o australijskim zečevima i danas navodi kao upozorenje o opasnostima unošenja strane vrste u novi ekosistem.

Izvor: Nezavisne novine