U južnoafričkoj vinskoj industriji, koja je decenijama profitirala od porobljenog rada, tek nekolicina imanja otvoreno priznaje tu prošlost. Dok Groot Constantia i Solms-Delta pokušavaju ispraviti stare nepravde, radnici i njihove porodice i dalje upozoravaju na posljedice kolonijalizma i aparthejda.
Na Groot Constantiji, najstarijoj vinskoj farmi u Južnoj Africi, posjetioci mogu uživati u pejzažu vinograda i čaši poznatog vina, ali i vidjeti muzej koji prvi put u tom okruženju otvoreno govori o ropstvu. Iziko Museums tamo vodi postavku s podacima o porobljenim ljudima koji su od osnivanja imanja 1685. do ukidanja ropstva 1834. radili na farmi, a dvije ploče navode i imena ljudi nasilno dovedenih iz Mozambika, Madagaskara, Indije, Šri Lanke i Indonezije. Direktor Groot Constantije Jean Naudé kaže da je riječ o dijelu historije koji se mora priznati, iako je, kako navodi, cijela priča izgrađena na “nesigurnim temeljima”.
Historijski podaci pokazuju koliko je vinska industrija bila oslonjena na porobljeni rad. Prema historičarima, prvi porobljeni ljudi stigli su u područje današnjeg Cape Towna ubrzo nakon što je Jan van Riebeeck 1652. uspostavio koloniju za Nizozemsku istočnoindijsku kompaniju. Do 19. stoljeća, 21 najistaknutija vinska porodica posjedovala je 3.557 porobljenih ljudi, a Kate Ekama sa Univerziteta Stellenbosch navodi da je oko 80 posto “prisilnih” radnika do 1820-ih bilo porobljeno, dok su ostali bili raseljeni pripadnici autohtonih zajednica. Ipak, samo mali broj imanja danas izričito priznaje tu prošlost.
Groot Constantia je i dalje na meti kritika sindikata i organizacija za prava radnika, koje povezuju ropstvo, kolonijalizam i aparthejd s današnjim uslovima na farmama. Prema Trust for Community Outreach and Education i sindikatu CSAAWU, od jula je s imanja iseljeno najmanje deset porodica, uglavnom bivših radnika. Mercia Andrews iz TCOE-a poručuje da se ne može slaviti naslijeđe najstarije vinske farme, a istovremeno lako odbacivati ljude čiji je rad izgradio cijeli sektor. Naudé tvrdi da se iseljenja ne provode bez sudskog naloga i poziva se na ranije izjave o poštivanju zakona i pravičnosti.
Jedno od imanja koje je pokušalo drugačiji pristup jeste Solms-Delta u Franschhoeku, gdje je profesor neuropsihologije Mark Solms 2001. kupio farmu i pokrenuo projekte obnove, muzeja i jačanja lokalne zajednice. Radnici su uz njegovu pomoć osnovali trust i kupili susjednu farmu, a od 2004. do 2016. na imanju je radio i historičar Tracey Randle, koji je vodio iskopavanja i pomagao oživljavanju muzičke tradicije. Ipak, farma trenutno ne radi, a Solms i Nico Jansen kažu da se nadaju ponovnom otvaranju za otprilike godinu, nakon što se završe pregovori o otkupu državnog udjela i novom ulaganju. Jansen, čija porodica generacijama živi na imanju, poručuje da su potomci radnika “izgradili ovu zemlju krvlju, suzama i znojem”, ali da im se ona danas ponovo oduzima.
Izvor: The Guardian