Novembar mjesec 1992 g. Jesenje kiše uz topovsku kanonadu paraju nebo nad Gradačcom. Sama pomisao da će ubrzo doći zima u ambijentu rata, tjera ljude u očaj. Bez struje, vode lijekova, hrane.. Svakodnevno se gleda u oči smrti.I ona je to proživljavala sa svojim vršnjacima. Šesnaestogodišnja djevojka Jasna. Djevojka nestvarne ljepote. Bila je osvježenje sivilu ratne, kišovite jeseni. Vedra, kulturna, nasmijana.. Svakodnevno su išli na lokalni izvor da donesu vodu .Da malo popričaju. Da se nasmiju. Da na trenutak zaborave sumornu stvarnost. I tog dana 11.11.1992 g su krenuli. Kao i svakog dana.
U naselju Zukići u jednoj maloj kotlini. Skrivenoj od očiju neprijatelja. Tek što je počeo mladalački žamor…topovska kanonada.Vriska, plač, zapomaganje.. Ona je svjesna. Ranjena je teško. Ali se glas ne čuje. Ona koja je najljepša. Ona koja je najvedrija. Ona koja je najveći optimista.. Morbidno odabran tajming. Kada je najviše omladine i djece na izvoru.. Auto dolazi, odvoze je u bolnicu. U potoku krvi, ruka i noga. Od nje. Jasne. Šok i nevjerica. Mjesto je bilo okovano tugom. Zbog njene sudbine. Zbog njene ljepote. Ostala je živa. Ali bez ruke i noge. Liječenje u Njemačkoj. Proteze. Život koji niko ne bi poželio. Dušmani su u svojim krvavim namjerama mislili da su je ubili. Njenu ljepotu. Volju za životom. Nisu uspjeli. Ona je bila još ljepša. Poslije rata se udala. Rodila 3 prekrasna sina. Divan suprug. Lijep život. Uprkos teškoj sudbini. Uprkos teškom bolu. Njena potkresana krila su porasla. Njeni sinovi i suprug su njeni bedemi. Ona je optimista. Ona je borac. Ona je primjer koliko volja za životom može biti beskompromisan motiv. Ona je živa. Ona je vedra i nasmijana. Ona je snažnija. Uprkos mržnji. Uprkos dušmanima. Ona je živi dokaz da dušmani ne mogu slomiti ono najbolje u nama. Onu iskru ljudskosti. Činjenicu da ne mrzimo, uprkos bolu. Uprkos svemu…
Elvir Peštalić
[…] Nisu joj uspjeli slomiti krila […]