Piše: Elvir Peštalić
Tako me je prodorno gledala.. da sam pretrnuo. Ta mala, bosa djevojčica izrazito crnih očiju. Na sebu je imala tanku odjeću. Nije mogla imati više od 6 godina.
Pred vratima tržnog centra iznurena, uplakana i blijeda.. Samo mi reče: “Čiko, hladno mi je, ne prosim, samo želim da se ugrijem. Voljela bih čaj, iako nisam 3 dana pošteno jela, sada bi mi godio vreo čaj. Mnogo mi je zima, čiko.. Majka mi je otišla u bolnicu za pluća. Ja sam ostala sa babom. Njega nikad nema. Samo pije i hoda sa nekim ljudima što galame. Ja moram ovdje doći, čiko.. Ja ne prosim čiko. Ja samo gledam kako sretni ljudi kupuju djeci sve što žele. I bombone i igračke i banane . I čokoladu. Ne želim ja toliko ti čiko, ja samo gledam. Jer volim kad su djeca sretna i kad se smiju. Ponekad me otjeraju čiko.. Juče me je jedan čiko gurnuo, bio mnogo ljut.Vidi i pokaza mi veliku modricu na nozi.
Mnogo me boljelo. Sad ne boli, samo kad dodirnem. Mislio čiko da prosim pa me gurnuo. A ja sam samo gledala.. A jednom me cuko napao jer mi je teta kupila sendvič. Ugrizao me i oteo sendvič. Mnogo sam pogleda vidjela na meni čiko. A malo sam u njima vidjela ljubavi i sažaljenja. Uglavnom su me psovali. Da li čiko, stariji ljudi smiju psovati? Nije to lijepo. Ovdje sam od kako je majka u bolnici. Ništa toplo od tada nisam pojela, nemam cipele.Pocijepale se kad sam stala u blato. Samo da mi hoće majka doći, otići ću ja odavdje. I bit će mi toplo. I po nogama. I u srcu. Jer, ona to najbolje zna. Iako smo siromašni čiko, kad je ona tu, JA IMAM SVE.”. Kupih joj nešto odjeće i hrane. Zahvalila mi se uljudno. A ja sam otišao sa najvećom lekcijom života. Koju mi je očitala bosa, gladna, šestogodišnja djevojčica.. Bože naš, Svemilosnii. Poštedi patnji svu djecu svijeta. Daj im Svoj rahmet, magfiret. Opskrbi ih. Zaštiti ih. Amin!!!