I tako, dan za danom, rat trajao, pa i mi, seoski dječačići, odlučili da napravimo ratnu jedinicu. Drvene puške na leđa, lopate iz podruma, krampe, i krenemo da napravimo rovove. Nismo se tada mogli dogovoriti jesmo li mi prava vojska ili radna obaveza jer je neko od starijih rekao kako rovove ne kopa vojska, nego nekakva radna obaveza. Otišli mi u šumu iznad sela, iskopali tri rova i zaposjeli liniju odbrane, od jutra do mraka, a neprijatelja nismo očekivali noću. Neko je rekao da ni neprijatelji nisu toliko ludi i da i oni spavaju kad sav svijet spava.Premda su prave ratne linije bile više od 20 km od našeg sela, mi smo formirali našu liniju iznad sela, jer nikad se ne zna odakle ko može banuti.Među nama najveća fora je bio jedan dječak.
Donio mu babo s linije komad šatorskog krila, a mati šnajderica mu sašila maskirno odijelo, tako da je on među nama najviše ličio na borca. Mi ostali smo se tješili da su borci bez odijela jednako hrabri kao i oni koji imaju odijelo.Imali smo jednu vrlo sposobnu diverzantsku grupu. Probrani momci, brzi, sposobni za preskočit plot, provući se kroz bodljikavu žicu i slično. Sjećam se njihovih akcija. Veoma brzo i efikasno su znali popeti se i otresti Ismetov dud, ili Ahmedovu jabuku-đulabiju, i vratiti se sa plijenom na polazište.Jednom nam je jedan diverzant povrijeđen u akciji. Dobio svoju drvenu pušku po stražnjici taman kad je izlazio iz Safetovih nezrelih kukuruza. Poslije se pravdao babi da nije on bio u kukuruzima nego neko drugi i da je za sve kriva Safetova staračka dioptrija.I niko nije puno zamjerio zbog takvih dječijih nestašluka, toga je bilo od davnina.
Sjećam se jednog strahovitog napada na našu liniju odbrane. Ustremio se na naš borbeni raspored jedan divlji vepar. U početku smo se malo prepali, panika je zavladala, pa smo se uspentrali uz stabla, konsolidovali svoje redove, te raznim povicima, uzvicima i vikom potisnuli neprijatelja u dubinu njegove teritorije.Jednog dana u jedinicu je došao dječak sa petokrakom. Nije mogao pronaći ljiljane, pa se dohvatio babine kutije od šibica koju je ovaj donio za uspomenu iz JNA i tamo pronašao crvenu petokraku. Primljen je u naše redove jer smo mi znali iz filmova da su partizani dobri i da su na našoj strani. Tako smo do kraja rata u našim redovima imali i jednog partizana. Čak mu je jedan stariji ljubitelj partizanskog vesterna rekao da izgledom podsjeća na Boška Buhu.
(Odlomak iz prvonagrađenog literarnog rada “Djetinjstvo u ratu”, Muzej Kaknja)