Postoji li ovakav brak?

Ponukana postom našeg uvaženog šejha pitanjem:”Šta jedan brak čini uspješnim?”- odgovorila sam da ne znam, da budem preciznija, znam šta brak nije, a šta jeste- još ne znam. I, onda sam pročitala na stotine komentara i odgovora da je brak poštovanje, razumijevanje, vjera, komunikacija, ljubav u ime Allaha, sabur, i mnogo sličnih, pozitivnih riječi i zapitala sam se koliko je to zaista prisutno u svim tim brakovima. Ili svi znaju recept a slabo se ko pridržava? U moru instant brakova, nametnutim obavezama i odgovornostima i dobrovoljnim dodatnim ulogama a zanemarivanjem osnovnih ( ovdje mislim i na muškarce koliko i na žene), rijetko mi se desi da mi nečiji brak prija toliko duši i oku da poželim sličan i za sebe. Postoje li još negdje supružnici koji očima toplo grle, čiji dodir ruke u šetnji još ima značenje sigurnosti, brižnosti, pripadanja, zajedništva i čiji jači stisak i čvršće preplitanje prstiju nakon prepirke kao da kaže “oprosti”, “stalo mi je do tebe”? Mišljenja sam da svaka raskinuta, neuspjela bračna zajednica umnogome definira i određuje istančane kriterije koji pomažu u odabiru budućeg bračnog partnera, i kristališe srodnu dušu. Gledajući iz ove perspektive, smatram to vrlo pozitivnim, jer osoba koja je bila nesretna, nije osjetila pravu čar braka i bračne harmonije- svaka sitnica će biti od goleme važnosti za takvog supružnika, ništa neće podrazumijevati nego će biti zahvalan za čašu donesene vode, svaki osmijeh i brižnost će biti popraćena neizmjernom zahvalnošću. Sjedeći jedno pored drugog šutke, zar može srce da ne bude zadovoljno, zar može duša da se ne ugrije toplinom znajući da sve ono što se teška srca iskusilo, razočarenja, padovi, nerazumijevanje, nipodaštavanje- sve to je bila trnovita staza do ovog trenutka koji je zapisan čak i prije našeg rođenja. A kad dočekati ovaj trenutak? Kako se spremiti za njeg, kako dočekati životnog saputnika? Postoji li način da se premoste razlike, pogledi, mišljenja? Ono što je najbitnije jeste da gledamo u istom smjeru,da na tom dalekom horizontu vidimo istu sliku, a zajedničkim snagama, krpeći krivudave puteve, zastajući ali nikada ne odustajući, idući brzo pa sporo tako da nam se učini da nikada nećemo stići do cilja, ostajemo udruženi i postojani. I ja vidim tamo daleko dženetsku baštu, divane, mirisno cvijeće i rijeke meda i mlijeka. Vidim pjevušave ptice koje nadlijeću poljane šafrana, bisernog pijeska i smaragdne i zlatne dvorce, vidim sav dragi svijet u muhabetima sa najdražima… i tamo daleko, gledam u najljepši divan, a na njemu u nestvarno zadivljujućoj odjeći sjedi moj očaravajući suprug, moj dunjalučki kralj i vječni sudrug, dok oko njega trčkaraju vječno sretna djeca, članovi naše porodice. I eto… strpili smo se. Gazili smo ego naše duše, činili zadovoljnim jedno drugo i bivali sretni radi radosti onog drugog. Mnogo puta sam prešutila, prihvatila nešto što mi se nije svidjelo, ali to je ispunjavalo njeg, bilo izvor njegove sreće i meni je to bilo dovoljno. Bila sam nasmijana da bih izmamila njegov osmijeh. Ponosila sam se njegovom sposobnošću, i prihvatila njegovu ulogu lidera i onog s kim uporedo koračam. Željela sam da mi djeca budu kao on. I bivala sam sretna svaki put kad je bio zadovoljan sa mnom, jer sam znala da je u njegovom zadovoljstvu i zadovoljstvo mog Gospodara. A ja sam bila zahvalna na njegovoj ovosvjetskoj borbi i opskrbi koja nam je dodijeljena. Nekad je bilo više, a nekada manje ali uvijek dovoljno. Vjerovali smo u Allahovo obećanje da će opskrbiti naš brak i dati bereket. I dao je, On nikad ne krši obećanje. A ja… osjećala sam se sigurnom, mogla sam se po prvi put pouzdati da sam nečiji emanet i da ga neće iznevjeriti. Pripadala sam nekome, a Gospodar nam je zajednički. Živjeli smo dunjaluk spremajući se za vječnost, i uvijek smo pred očima imali viši, krajnji cilj, a bio nam je isti. Na taj način smo odgajali dušu, činili ustupke i kompromise, čuvali se grijeha, skupljali dobra djela i ugledali se na one bolje od nas. A u konačnici smo žudili i hodili tamo gdje nema tuge, zamišljajući susret sa najdražima koji odoše prije nas… i ovamo i tamo zajedno. I obećali smo jedno drugome da ćemo se strpit u svim iskušenjima i biti podrška jedno drugome. Amin da bude ovako!Kakva je blagodat imati supruga koji je pokoran Allahu! Gospodaru ubrzaj naše korake i daj da Te slavimo zajedno!