Prema brojnim arheološkim nalazima Dalmati se smatraju najmnogobrojnijim ilriskim plemenom na našim prostorima. Naseljavali su prostor današnjeg Glamočkog, Duvanjskog i Livanjskog polja. Nakon toga su se uputili prema Primorju, odakle su protjerali druga ilirska plemena, gdje su se naselili na području između rijeka Neretve i Krke.
Nakon propasti kraljevstva Ardijera u južnoj Iliriji, Dalmati su postali najmoćnije ilirsko pleme i kao takvi zadavali su brojne muke moćnom Rimu. Zakoračivši na balkanski poluotok Rimljani su uvučeni u brojne svađe i ratove između pojedinih ilirskih plemena. Takav rasplet događaja omogućiti će im da zagospodare Balkanom. Ipak, do ostvarenja takvog cilja najteži protivnik Rimljanima bilo je pleme Dalmata. Kada je ovo pleme tokom III i II stoljeća p.n.e naselilo područje između Krke i Cetine, Dalmati su otpočeli sa povremenim napadima na rimske savezike: Tragurion, Epetion i Salonu. Napadali su i susjedne Daorse, koji su tada priznavali vrhovnu vlast Rima. Tada je protiv Dalmata u Rim stigla žalba od Isejaca i Daorsa, pa je rimski senat odlučio da Dalmatima pošalje poslanstvo sa namjerom da se na miran način riješe sporovi. Poslanstvo je 158. godine p.n.e, na čelu sa Gajem Fanijem, stiglo u glavni dalmatski grad Delminium. Dalmati ih nisu htjeli niti ugostiti a kamoli da sa njima vode razgovore. Poslanstvo je vjerovatno bilo i napadnuto, pa su poginuli daorski i isejski pratioci. Ovakvo ponašanje rimski senat nije oprostio, pa se odlučio da otpočne ratne operacije protiv Dalmata. Time je otpočeo niz ratova između Rimljana i ovog ilirskog plemena. Ratovi će trajati narednih 150 godina, tačnije sve do konačnog pokorenja svih Ilira 9. godine.
Rat je počeo 156. godine p.n.e kada se konzul Gaj Marcije Figul iskrcao sa vojskom kod grada Narone (današnji Metković). U prvom sukobu sa Dalmatima doživio je poraz pa se morao povući. U novom napadu Rimljani su, preko doline Trebižat, prodrli do Delminiuma, koji se nalazio u današnjem Duvanjskom polju i stavili su grad pod opsadu. Obzirom da je grad bio dobro utvrđen Rimljani nisu mogli iznenaditi Dalmate brzim napadom i osvajanjem, pa ga Figul nije mogao osvojiti. Naredne godine Figula je zamijenio konzul Kornelije Scipio Nazika. Nakon žestokih borbi Delminium je pao, srušene su sve utvrde, a mjesto je pretvoreno u poljanu za ispašu ovaca.
Novi pohod protiv Dalmati se desio 118. godine p.n.e, a poveo ga je konzul Cecilije Metel. Ipak, ovaj rat nije imao političke motive niti su Dalmati učiniti nešto loše. Konzul Metel je bio obuzet slavom, tako da je poveo rat u cilju dobijanja titule “Delmaticus” i pridobijanja slave za porodicu Metel. Naredna kampanja je bila dosta ozbiljnija. Dalmati i dalje nisu priznavali vrhovnu vlast Rima. Godine 78. p.n.e na njih je krenuo konzul Gaj Kokoskije, a povod je bilo osvajanje Salone od strane Dalmata. Nakon dvije godine rata Salona je vraćena pod vlast Rima.
Ni ovakav ishod događaja nije natjerao Dalmate da se pokore Rimljanima. Dalmati su i dalje vodili samostalnu politiku, što dokazuje događaj iz 50. godine p.n.e kada su napali susjedne Liburne zbog grada Promone. Liburni, ne mogavši se suprostaviti dalmatskoj invaziji, u pomoć pozvaše rimskog vojskovođu Cezara. Krajem 48. godine p.n.e rimska vojska koju je sačinjavalo 15 pješadijskih kohorti i 3 000 konjanika, na čelu sa Aulusom Gabinijem, doživi težak poraz.
Potpuno je uništeno 5 kohorti, a njihova oprema je zarobljena. Ovaj poraz razbijesnio je Rimljane koji će u narednom periodu voditi neprestane borbe protiv Dalmata. Godine 45. p.n.e napad na Dalmate je predvodio konzul Publius Vatinius. Kao bitan izvor za proučavanje ovog perioda se pojavljuju njegova pisma koja je slao prijatelju Ciceronu. U njima je on zamolio Cicerona za pomoć jer se Dalmati bore žestoko i veoma ih je teško poraziti. Navodi i da Dalmati posjeduju blizu 60 naselja koja su potpuno naoružana, a ne 20 kakva je bila pretpostavka. Vatinius je uspio zauzeti neka naselja ali nije uspio u potpunosti pokoriti Dalmate. Nakon Cezarove smrti senator Balbije 44. godine p.n.e sa 5 kohorti napada Dalmati, ali u žestokom okršaju njegova vojska doživljava težak poraz a u bici je poginuo i sam Balbije. Dalmati su prešli u ofanzivu i ponovo zauzeli Salonu.
Nakon Cezarove smrti Rim je ušao u građanski rat pa se zbog toga nisu mogle voditi operacije protiv Dalmata. Tek 39. godine p.n.e konzuli Oktavijan i Antonije šalju rimsku vojsku na ona ilirska plemena koja nisu priznavala vrhovnu vlast Rima. Na čelu rimske vojske je stajao Azinije Polion koji je krenuo iz Akvileje prema Saloni, da je vrati pod rimsku vlast. O borbama sa Dalmatima nemamo puno podataka, ali je izvjesno da ih Rimljani ni tada nisu uspjeli pokoriti. Da bi ih definitivno pokorio Oktavijan 35. godine p.n.e lično predvodi rimsku vojsku protiv Ilira. Nakon što je pokorio pleme Japoda, i osigurao pozadinu, mogao se nesmetano okrenuti Dalmatima. Uvidjevši da će se teško oduprijeti moćnoj rimskoj vojsci, Dalmati odlučiše utvrditi svoje gradove te voditi gerliski rat protiv njih. Dalmatski vojskovođa Verzo se utvrdio u gradu Promoni sa 12 000 vojnika. Oktavijan je prvo zauzeo okolna brda a onda stavio grad pod opsadu. U ispomoć gradu je krenuo dalmatski vojskovođa Testimos ali je spriječen u tom naumu od rimske vojske.
Oktavijan je pažljivo osvajao grad po grad, da bi u konačnici stigao pod zidine grada Setovije gdje se nalazila glavnina dalmatske vojske. U teškim borbama ranjen je i sam Oktavijan pa se morao povući. Kada se 33. godine p.n.e vratio grad je već bio vidno iscrpljen: stanovništvo je bilo gladno a grad porušen. Dalmati su se tada odlučili predati te su morali priznati vrhovnu vlast Rimljana. Time je Oktavijan konačno uspio potčiniti cijeli zapadni dio Balkana, sve do Dunava i Drine. Dalmati su i nakon toga imali nekoliko manje značajnih pobuna protiv Rima. Učestvovali su i u Batonovom ustanku, kada su Rimljani i definitivno pokorili sva Ilirska plemena.