Tuga je skoro od rođenja pratila Doru Mar. Kćerka čuvenog hrvatskog arhitekte Josipa Markovića kao da je bila predodređena za patnju. Prigrlila ju je i kao da je u njoj i uživala, poistovećujući je sa samim životom.
Odrasla na relaciji Argentina, gdje su joj živjeli roditelji, Francuska, gdje su je odgajali baka i deda, od djetinjstva je bila rastrzana zbog odvojenosti, stalnih selidbi i nedostatka pravog doma.
Izrasla je u nesigurnu ljepoticu sa licem anđela i dušom ranjene košute koja svakog trenutka očekuje da puška u rukama lovca opali. Patila je od anksioznosti, depresije i lako se utapala u druge gubeći sopstveni identitet.
Da je život provela kraj nekog drugog, možda bi i pronašla mrvicu sreće. Ovako, upoznala je Pikasa i sve ostalo bila je samo – tuga.
Sudbinski susret
Snezualna i introvertna, nije bilo iznenađenje što je Teodora Marković bila skoro hipnotišućim dejstvom privučena umjetnosti. Upisala je studije slikarstva u Parizu, ali se ubrzo prebacila na studije fotografije. Savremenici kažu da je bila izuzetan talenat naročito među portretistima. Družila se sa slikarima i pjesnicima Pariza i polako afirmisala kao umjetnica.
Sigurno je bio hrabar potez kada je kao dvadesetčetvorogodišnja djevojka 1931. u Parizu otvorila samostalni studio. Da proslavi ovaj potez promijenila je ime uzevši umjetnično – Dora Mar koje je zvučalo pamtljivije i – više šik.
Pikaso i Dora nisu se sreli slučajno. Bila je 1936. kada je, na terasi jednog pariskog kafea, Dora riješila da upozna tog slavnog i ekscentričnog umetnika čuvenog koliko po svojim djelima, toliko i po ljubavnim aferama i slomljenim ženskim srcima koja je ostavljao kuda god bi prošao.
Znajući da Pikaso posjećuje to mjesto, Dora je sjedila u društvu prijatelja odsutno se igrajući nožem zabadajući ga između prstiju i čekajući susret. Kako se pokazalo bio je to susret sa sudbinom.
U jednom momentu, umjetnica je promašila. Nož je zabola u prst. Krv je potekla. Pikaso je bio očaran divljom ljepoticom koja je tako lako igrala na oštrici noža i skoro pa uzbuđen prizorom elegantne rukavice natopljene krvlju. Maramicom je zaustavio Dori krv, a rukavicu uzeo i stavio u džep. Kažu, čuvao ju je kao najveću hamajliju u ateljeu do kraja života.
Pogledi su im se sreli. Strast i magnetska privlačnost buknuli su skoro istovremeno. Od tog trenutka za Doru je postojao samo on. Od tog trenutka, za Pabla je postojala samo ona… bar za neko vrijeme…
Veza obilježena skandalima
Incident sa nožem kao da je predvidio da će veza Dore i Pikasa biti sve samo ne mirna. Ujmetnik, skoro 30 godina stariji od umjetnice, u tom trenutku iza sebe je već imao bezbroj ljubavnih avantura, propali brak saruskom balerinom Olgom Hohlovom i vezu sa svojim modelom, lijepom Marijom Terezom Valter.
Afera Dore Mar i Pikasa počela je skoro momentalno po njihovom upoznavanju. Slikar je pronašao novu muzu i nije krio oduševljenje novom ljepoticom u svom svijetu.
Bilo je neizbježno da se dvije ljubavnice sretnu. To se dogodilo upravo u Pikasovom ateljeu. Očekivano, pale su teške riječi, bilo je tu i šamara, a Dora i Marija su se na kraju i bukvalno potukle. Slikar je uživao.
– Neka bolja pobijedi – rekao je.
Ta “bolja”, makar u tom sukobu, bila je Dora. Nakon tuče ona se uselila u Pikasov stan. Marija Tereza morala je da se iseli sa sobom odvodeći i kćerku Maju koju je imala sa Pikasom.
Sukob dvije žene Pikaso je ovjekoviječio na slici “Borba u kavezu” na kojoj je prikazao dvije golubice – crna koja je predstavljala Doru Mar čerupala je i pobjeđivala bijelu pticu koja je simbolizovala Mariju Terezu.
Žena koja plače
Kao nekada Olga, Marija Tereza i sve potonje Pikasove ljubavnice, i Dora je postala slikareva muza. Njena senzualnost i osjetljivost postale su njegova nepresušna inspiracija. Tokom burne veze koja je trajala skoro cijelu deceniju, Pikaso je naslikao desetine Dorinih portreta.
Na svima je prikazana kao “žena koja plače” – ljepotica tužnih, krupnih očiju koje izjeda neki unutrašnji nemir kome ne može da pronađe lijek, pa samim tim ni mir za kojim toliko čezne. Pikaso je govorio kako nikada ne bi mogao da naslika Doru kao “ženu koja se smije”. Za njega, ona je uvek bila u suzama – lijepa, ali očajna i duboko usamljena.
Upravo osjećanje otuđenosti progonilo je Doru čak i u trenucima najveće bliskosti sa Pikasom. Hiperosetljiva i nesigurna, u njemu nije pronašla oslonac već prije mučitelja koji kao da je produbljivao strahove uživajući u njenim slabostima.
Ova veza, iako zahtjevna i destruktivna, bila je plodonosna. Godine 1937. Pikaso je naslikao “Gerniku”, svoje najpoznatije djelo. Dora Mar bila je jedini fotograf koji je zabilježio stvaranje ove slike od početka do kraja, a čak je i sama naslikala jedan manji dio kompozicije. Daleko politički osvešćenija od svoj ljubavnika, Dora je, smatraju historičari, i bila ta koja je dala ideju za sliku i usmjeravala Pikasa tokom njenog stvaranja.
Ljubav zbog koje se odrekla snova
Pikaso je bio zahtjevan partner. Ljubomorno je čuvao Doru samo za sebe insistirajući da ostavi fotografiju i isključivo se posveti slikarstvu. Dora je na kraju popustila odrekavši se oblasti u kojoj je bila svoja i originalna i okrenuvši se slikama koje su, u njenoj izvedbi, bile tek blijeda kopija Pikasovog stila.
To, sve češće svađe sa ljubavnikom kome je dosadila i koji je, kao i mnogo puta prije, počeo da se zanima za druge žene, kao i činjenica da nije mogla da ima djece, doprinijeli su sve lošijem psihičkom stanju Dore Mar.
Kao nekada Marija Tereza, i Dora Mar je morala da se pomiri sa činjenicom da je Pikaso pronašao novu, mlađu ženu koja ga je očarala. Ostavio ju je zbog 40 godina mlađe slikarke Fransoaz Žilo. Bilo je to 1943. iako je njihova veza uz prekide potrajala sve do 1945. godine.
Ostavljena, Dora je doživjela nervni slom i dugo se nije oporavila. Navodno, psihijatar koji ju je liječio pokušao je i tretmane elektrošokovima iako su oni u to vreme već bili zabranjeni.
Pikaso joj je kupio kuću u kojoj je živjela potpuno izolovano, sama i udaljena od svega zemaljskog, okružena predmetima koje joj je voljeni partner poklonio i sjećanjima na njega.
Tek nakon smrti Dore Mar 1997. otkriveno je da je umjetnica u nekom trenutku poslije raskida sa Pikasom ipak nastavila da stvara. U godinama koje su uslijedile, njene slike i fotografije na aukcijama dostigle su ogromnu vrijednost. Za života, umjetnica ih nije javno izlagala.