Nedžad Ibrišimović: E, moji muslimani! Nek nam je Allah, dž. š., na pomoći. I dobro pogledajmo jedan u drugoga, iskreno i bez ikakva interesa i računa. Sažalimo se jedan na drugoga i uvrede, hotimične i nehotimične, koje smo jedni drugima nanijeli zabacimo za leđa, u zapećak, i ako može – u zaborav.
Pogledajmo tamo u ono što razmiču Allahove, dž. š., riječi. Raskomotimo se lijepo među se, tu. Razgrnimo. Šta će nam usfalit’? Koja je žurba? Što puštamo da nas sve ispred nas i sa strane stišće i pritišće?! Imamo nešto zemlje pod nogama, nakon stotinu i sedamdeset godina ponovo smo kuburu zadjenuli za pojas, Bošnjaci smo, govorimo bosanski. Do 1492. godine islam je otplavljen iz Španije. To Allah zna zašto.
Do 1996. godine islam je ostao u bosanskim brdima. I to Allah zna zašto. Naša bošnjačka deredža još nije jednaka deredžama ostalih naroda u Evropi. Ali bit će, ako Bog da. Bosna je pokazala da ima snagu, zato će po nama udarati još jače!
Pa poručimo svijetu ovo: eto su oni koji su izvršili agresiju na Bosnu i genocid nad Bošnjacima nadomak nagradi. Ili ćete nas morati sve pobiti ili ćemo mi neprekidno svjedočiti da zločinci ne mogu biti nagrađeni nego kažnjeni!
Poručimo Evropi i Americi i ostatku svijeta s kojim su u dosluhu: nepojmljive zločine ste dopustili da se sruče na bošnjački narod u Bosni, ali bošnjački narod nije uništen, organizovali ste nepravedne izbore u Bosni, OSCE prepolovila izborno bošnjačko tijelo, a bošnjački narod je i to obavio, sad ako nas ne pustite lijepo na miru, dizat ćemo se i na najmanju nepravdu kao da je najveća!
A mi ne možemo ni pobrojati tovare laži kojima hoćete da nas ugušite. I koliko samo imate pomagača usred Sarajeva. U Tuzli. Kada sam 1991. godine došao malo u Tuzlu, teška mi se tegoba savila na prsa, jer sam vidio da je u Tuzli islam dobrano istrugan komunističkim pandžama. I to, haman, traje. Zato tamo tuđinstvo grne. Čime nas to tamo u Tuzli tako isplãkaše, ispraše?
Posred Bosne, i uzduž i poprijeko, a i posred Sarajeva, i gore i dolje šeta evropska i dušmanska smicalica, kojoj smo se toliko čudili tokom godina agresija na Bosnu, o tri iste strane, o tri iste stranke, o tri ista naroda, a shodno tome i o tri iste krivice. Dotle došlo! Zašto su ljudi toliko nemilosrdni prema Bošnjacima koji su pripadnici islama. I to oni “muslimanski vlasi” koji žive tu među nama. Ti koji mogu tako govoriti su izrodi, uistinu sluge dušmanske. Tu više nema nijansi, to su otvoreni mrzitelji muslimana u svojoj rođenoj zemlji. Ako se bore za svoj nekakav svjetonazor, neka se bore za svoj svjetonazor, što mrze islam i što mrze narod i što se bore protiv naroda koji sada nazivaju gomilom, naroda koji je toliko stradao, a koji se ipak odbranio i opstao. Zar ti katili svoje zemlje ne vide ko im prilazi i ko im se dodvorava, ko im došaptava i kome služe. Pa šta time misle postići. Kome god šta naumpadne na nama se vježba.
Kad stanem misliti: onaj oblajava golo bošnjačko nastojanje, onaj laže na onoga u koga Bošnjak gleda s nadom i povjerenjem, onaj krivo tumači, onaj ironizira, čak se ruga najvećim svetinjama bošnjačkim, onda samo okrenem glavu od toga, a gledam ima li ko, hoće li naići neko ko osjeća i misli kao ja. I uviđam da se treba okrenuti samo svome pregnuću, svoje biće jačati. A neko od nas dvojice u Bosni mora umrijeti, ili on ili ja. Bude li on toliko krišć’o!
S druge strane, grehota! Ali hajde ga uputi. Bog mu u ruke dao pero, a on perom piše bljuvotine i škraba prljavštine, sve živo oko sebe polomi za svoj mali šićar. Ne vidi da služi velikom šejtanskom poduzetniku.
Onaj tamo neki otiš’o malo naprijed, iza brda, čeka da mu bošnjački narod dođe pa da ga onda on vodi dalje. Kuda? Umalo ne bi grdne štete i po njega i po nas. A ovoj zemlji niko, ili neće, ili ne zna da služi.
N. Ibrišimović, “Ruhani i šejtani inspiracija”, oktobra, 1996.