Migrantsko pitanje obično se svede na politička i međudržavana prepucavanja o brojevima, strukturi i problemima zbog čega se često zaboravlja humanitarni aspekt migracija. Među ljudima koji su dobili supsidijarnu zaštitu i ostvarenje svojih snova u našoj zemlji su Indijka Ranjeet Kaur i Pakistanka Kiran Hadi sa svojim porodicama. Ovo je njihova priča.
Tridesetogodišnja Indijka Ranjeet Kaur morala je napustiti svoju zemlju prije četiri godine, a pjesmu o Bosni i Hercegovini napisala je osjetivši se konačno slobodnom, zaštićenom i prihvaćenom.
“Možda će neki ljudi pomisliti da sam u svojoj usamljenosti tada bila pomalo luda, ali osjetila sam da mogu razgovarati sa tim planinama, sa vodopadom Skakavac, osjetila sam da me priroda iscjeljuje. I odlučila sam pokloniti nešto Bosni i Hercegovini i njenim ljudima koji su toliko puno učinili za mene i tako sam napisala ovu pjesmu”, kazala nam je Kaur.
Ranjeetin život u rodnoj Indiji i snaga koju posjeduje kod slušatelja izazivaju i strahopoštovanje i potrebu da je najsnažnije zagrlite, kao najrođeniju osobu. Kao onu koja je uspjela ono što bi malo koja preživjela. U svakom svom obraćanju, više nego o četveromjesečnom Ajanu koji je centar njenog svijeta ona izražava zahvalnost ljudima u BiH. Ranjeet je privatni mir našla u Bukoviku, selu pored Breze, s Almirom u kojeg se, kako kaže, zaljubila do ušiju.
“Ja sam odbačena u mojoj zemlji. I nikad prije nisam čula za Bosnu i Hercegovinu. Putovala sam svuda po svijetu samo da bih sačuvala svoj život, tražeći mir, samo sam htjela šansu da počnem iz početka”, istakla je.
Tridesetogodišnja Indijka trenutno je na porodiljskom odsustvu, a inače radi kao prevodilac na nekoliko svjetskih jezika, između ostalih, na hindi, panjdžabi i urdu u organizaciji “Vaša prava” u Sarajevu. Ističe da se u svom poslovnom okruženju osjeća kao u drugom domu.
“Bosanci me vole jako, ovde dobijam poštovanje, a to je najbitnija stvar i mislim da je za svaku ženu poštovanje najbitnija stvar. I kada žena dobije poštovanje ona se predaje potpuno”, kazala nam je Kaur.
Daleko od svoje zemlje gdje brojne Pakistanke mimohodima upozoravaju na još jedno konzervativno i patrijahalno društvo u kojem se žena ubija vatrenim oružjem, nožem ili gušenjem ukoliko “okaljaju čast” porodice, Kiran Hadi našla je svoj mir sa suprugom Fazalom, kćerkom Hanoon i bebom rođenom istog mjeseca kada je rođen i sin indijke Ranjet.
“Velike su razlike između Bosne i Hercegovine i Pakistana, tamo žene ostaju u kući, rijetko se školuju i rade, učiteljice eventualno i doktorice, ostale rijetko. Ovdje me svi paze i poštuju, komšije, žene iz Fondacije BH inicijative žena gdje Fazal radi”, istakla je Hadi.
Fazal je u Fondaciji zaposlen kao prevoditelj, a Kiran trenutno čuva djecu. U perspektivi želi završiti kuharsku akademiju i raditi kao kuharica. Kao i za Kiran, Fazalu je Bosna i Hercegovina obećana zemlja, a prošao je, kaže, mnoge na trnovitom izbjegličkom putu iz Pakistana.
“Ima zemalja, ali u Bosni i Hercegovini je najbolje, Bosna je najbolja država i ovde je sve uredu”, ispričao je Fazal Hadi.
Temperamentna Hanoon prekida snimanje ukoliko nije u centru pažnje. Glasna je, vesela, zainteresovana za sve što se dešava, istrčava ispred kuće u poznati komšiluk gdje je omiljena. U zemlji u kojoj imaju status izbjeglica njena majka s pravom očekuje mnogo bolju budućnost za dvoipolgodišnju veselu djevojčicu. Život dostojan čovjeka, kakav nisu imale ni ona ni Ranjeet iz Indije.
Pjesma koju je Indijka Ranjeet Kaur posvetila Bosni i Hercegovini:
“Posvećeno mojoj krasnoj domovini”
“Duša izgubljena u trci života
duša koje više nije bilo na horizontu svijeta
duša razbijena, smrskana
duša koja je jecala, ranjavana
duša koja je lutala tražeći mir,
duša izgrebana i u smrt poslata
od njenog sopstvenog naroda,
ostavljena
i ukaljanim velom
prekrivena,
putujući od vrata do vrata, shrvana,
završila je u krilu druge domovine…
Tu je utonula u san
ušuškana prekrivačem nježnosti i ljubavi.Godine su prolazile, oči se otvorile
duša se probudila i ugledala
kako se vijori, sija na suncu
ispunjen zvijezdama,
plavim i žutim bojama
šal Majke…
Pjevao je pjesmu
Kako je krasna moja domovina – Bosna i Hercegovina.Duša se pomjerila, malo hodala,
opazila vodopade,
Pjevali su i plesali, slaveći Majku.
Slapovi su se pretvorili u rijeke,
gaseći žeđ mnogima,
Dok ih je Majka Zemlja upijala
žuborili su iste stihove –Kako je slatka moja domovina – Bosna i Hercegovina.
Duša je napravila još koraka, prošetala
opazila je snažne planine,
uspravne su puštale da voda Majke
nježno teče niz njihove grudiSve je pjevalo samo jednu pjesmu:
Kako je slatka moja domovina – Bosna i Hercegovina.
Duša je bila umorna i gladna
sjela je u hlad krošnje
drvo je nahranilo ispričavši joj priču…Slušala je i gledala u nebo
gledala je daleko
nesvjesna sumraka
nesvjesna žmirkanja zvijezda
i stidljivog sjaja mjeseca…
znam samo da je te noći pjevalaKako je krasna moja domovina
Bosna i Hercegovina.A kada je konačno
zrak sunca dotakao
upoznala je djecu te domovine
dočekali su je, zagrlili je
i dali joj ljubav.
Pomogli su joj da zaboravi rane i tugu…
Od tada, svakog jutra i večeri
Ranjeet pjeva samo jednu pjesmuKako je krasna moja domovina – Bosna i Hercegovina”.
N1