Pažljivo sam saslušao svjedočenje gosp. Escobara, specijalnog izaslanika SAD-a za Zapadni Balkan i gosp. Cholleta, savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova, na saslušanju u Odboru za vanjske poslove američkog Senata, održanom povodom ocjene američke politike na Zapadnom Balkanu.
Na kraju tog 75-minutnog saslušanja ostao sam vidno razočaran i zabrinut. Zašto? Zato što je Amerika, koja je glavna poluga bilo kakvih istinskih promjena u regiji i Bosni i Herecegovini i želi nam dobro, promijenila svoj kurs na Zapadnom Balkanu i krenula pogrešnim putem pragmatizma po svaku cijenu, nagrađujući autokrate i lokalne lordove, a zanemarujući pravdu, principe, građanske vrijednosti i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Chollet i Escobar su jasno demonstrirali kako diplomatske i političke karijerne birokrate pristupaju složenim pitanjima koja zahtijevaju zauzimanje teškog stava: umjesto stava, oni nađu najjačeg lokalnog partnera koji je obično i najveći problem, zvanično ga upozore da se mora ponašati koooperativno i da potpuno podržavaju njihove žrtve, a u stvari mu svojim postupcima daju sve što je htio, ubjeđujući javnost da rade sve upravo suprotno.
Evo nekoliko primjera:
– Srbija je, prema njihovom izlaganju, uzrok stabilnosti u regiji i sve njihove aktivnosti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji vode ka regionalnom pomirenju i promociji demokratije.
– Tvrde da Zajednica srpskih opština neće biti isto što i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini (dajući do znanja da shvataju destruktivnu politiku RS političara) i da će njome faktički upravljati vlada Kosova, a da sve to nije u suprotnosti sa Ustavom Kosova i interesom Kosova, iako znaju da Srbija zahtijeva upravo suprotno, jer tvrdi da su njihovi sunarodnjaci ugroženi na Kosovu.
– Govore da se boje etnonacionalističkih tendencija koje dolaze iz RS-a, a u isto vrijeme tvrde da je glavni uzrok svih problema u cijeloj regiji korupcija. Uz to dodaju da je režim u Srbiji uzrok korupcije u Srbiji, ali im to ne smeta da Vučića smatraju svojim glavnim partnerom na Zapadnom Balkanu.
– Ne smeta im da govore o problemima etnonacionalizma u Bosni i Hercegovini, ali prihvataju te iste etnonacionaliste kao partnere u državnoj vlasti i naznačavaju ih kao novu generaciju političara koji će izvesti potrebne reforme na putu ka EU.
– Govore o novoj vladi u Federaciji kao protivteži ponašanja političara u RS-u, iako su svi oni partneri na državnoj vlasti. Nisu ništa rekli o izmjenama Ustava Federacije da bi njihovi štićenici postali vlada, niti o cementiranim etničkim principima koje su Schmidtove odluke osigurale. Ali jesu rekli da je Schmidt omogućio da se ta vlada formira od strane novih političara koji će uvesti promjene. Nisu objasnili ko je to nov u politici u BiH i zašto su etnonacionalisti iz reda Srba i Hrvata prihvatljivi da budu dio vlasti na svim nivoima.
– Čovića i HDZ su spomenuli indirektno, samo onda kada su govorili da je put ka boljitku u BiH kroz ravnopravno predstavljanje naroda.
– Hrvatsku nisu ni spomenuli. Tamo je izgleda sve uredu i oni nemaju nikakav utjecaj na događaje u Bosni i Hercegovini.
– Pitanja o konstitutivnosti, EU, evropskim vrijednostima i građanskom EU modelu su samo premazali frazama u koje ni sami ne vjeruju.
– Govorili su o uspjehu izbornog procesa u Crnoj Gori, dok o načinu izbora u Bosni i Hercegovini nije bilo ni riječi.
– Pitanja o Dejtonu su sveli na floskule, osim što su na kraju jedva priznali da ne vjeruju da se može doći do ustava koji će nas odvesti u EU.
– NATO nisu ni spomenuli.
Sve u svemu, to je bio licemjeran nastup birokrata koji obavljaju nečiji zadatak, ubjeđujući nas da bolje ne može biti i da stvari ipak idu ka dobrom.
Za razliku od njih dvojice, senatori su pokazali želju i volju da pomognu da stvari budu zaista bolje, pravednije i dugoročno stabilnije. Na žalost, ti senatori nisu bili dovoljno odlučni da otvoreno pokažu neslaganje sa stavovima i ocjenama Escobara i Cholleta.
I šta čovjek da kaže na ovaj ritual koji je izgleda više pro forme radi, nego želje za istinskom ocjenom nečije politike?
Ipak, do nas je najviše. Oni mogu pomoći, ali nam bolju budućnost ne mogu dati. Mi je moramo sami oteti iz ralja neprijatelja.”