Fra Ivan Nujić stajao je i ovog 11. jula u Potočarima, moleći za smiraj žrtava genocida, pružajući ruke njihovim najmilijim, slušajući priče preživjelih. Baš kako radi i inače. Ovaj profesor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom stalno je, reklo bi se, među ljudima. Sluša, ali ima i puno toga da kaže – o ljudskosti, o dostojanstvu, o onom ispravnom po svakoj religiji. Tako je i sa nama danas u razgovoru podijelio ogromnu lekciju o odgovornosti: Svi oni u nevolji – neka budu vaša braća i vaše sestre.
“Svaki čovjek koji je u nevolji – on je moj brat, ona je moja sestra”
“Pokušavam u sebi držati budnim čovjeka. To je ono što i mladima pokušavam prenijeti: Svaki čovjek koji je u nevolji – on je moj brat, ona je moja sestra. Da čovjek čovjeka brani od nevolje – to je nešto najprirodnije. Ljudima budite ljudi, a ne vuci”, započeo je Nujić.
No, njegova djela, ponekad, nekima ne djeluju kao najprirodnija stvar za činiti. Tako je, kaže, jednom dobio pitanje zbog čega ide na mjesta na kojima nisu stradali niti Hrvati, niti katolici, niti njegov komšija, niti rođak.
“Tačno je. Ništa od toga oni nisu. Oni su moja braća i sestre zato što su doživjeli veliku, najveću moguću nepravdu – nepravdu oduzimanja života. Zato mi koji još uvijek raspolažemo darom života, kojeg niko nije zaslužio nego nam je svima darovan, moramo odgovorno sa tim darom postupati. Na odgovornost i zahvalnost se odgovara odgovornim i zahvalnim pristupom životu. To podrazumijeva da smo pažljivi i sućutni prema onima kojima je na pravdi Boga oduzet lijepi dar”, nastavio je.
Kaže, ne samo kao franjevac, nego i kao čovjek, ne smije biti neko ko će preći preko osnovnih postulata i kršćanske i ljudske etike.
“Trebamo ne samo govoriti, mi trebamo vrištati za prava onih koji nemaju niti glas, niti život. Oni su živi pod zemlju otjerani”, podsjetio je.
Ali ostali su njihovi sinovi, kćerke, majke i sestre…
“Oni u svoj toj boli često ne mogu jadni izraziti koliko ih boli, koliko su sami, koliko su nezaštićeni. Mi njihovu bol nikada ne možemo osjetiti. Ali, mi koji nismo izgubili braću i sestre, tim svojim braćama i sestrama možemo pristupiti u tuzi i reći im da suosjećamo, pružiti im ruku, otvoriti srce, izraziti svoju pažnju, sućut i u konačnici – ono najljepše od sebe, a to je ljubav”, zaključio je Nujić.
O nemilim događajima koji su uslijedili: Moramo paziti da tragedija ne postane još veća tako što će nam srce obuzeti mržnja
No, dok su brojni preživjelim nastojali upravo pružiti ljubav, u Srebrenici se nakon ukopa organizovano pjevalo i sviralo. Desili su se, potom, i zastrašujući komentari sarajevske studentice. Uslijedile su brojne osude i reakcije. Pitali smo Nujića plaše li ga ovakva dešavanja.
“Naša obaveza je da budemo postojani i uporni na putu pravednosti. Na božjem putu moramo davati svjedočanstvo da u našem srcu nema mržnje ni za koga, da je čisto. Volio bih pomoći ljudima, ali i žrtvama, da čuvamo svoje srce čistim. Potrebno je paziti da tragedija ne postane još veća tako što će nam srce obuzeti mržnja, da nam se ne okameni”, upozorio je.
“Isus nam je govorio – ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze”
Podsjetio je na ono što je zajedničko svim abrahamskim religijama: Vjera u jednog milosrdnog Stvoritelja.
“Ako je Milostivi milosrdan, onda i mi jedni prema drugima moramo iskazivati milosrđe. Isus kaže: ‘Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze. To je strašna obaveza, to nam nije dato kao savjet! Nije nam rečeno: Probajte pa vidite! Ne! Rečeno je blagosivajte svoje progonitelje. To je i strašno i čudesno, i to nas obavezuje, i krščanje i muslimane koje to vide kao svoj horizont”, naglasio je.
“Mustafa mi je u Potočarima rekao kako je preponosan jer je kroz pakao prošao čista srca”
Dok to govori, prisjeća se i jednog od ovogodišnjih iskustava iz Potočara. Tamo je, kaže, susreo starijeg gospodina, Mustafu.
Mustafa je ponosan što je kroz pakao prošao čista srca, dodao je.
“Svi presuđeni u Međunarodnom sudu u Haagu, svi do jednoga, izjasnili su se kao vjernici. Šta vam to govori o nama?”
Fra Nujić je i u ranijim medijskim istupima, nevezano za ranije spomenute teme, naglašavao kako je, statistički gledano, u Bosni i Hercegovini najviše onih koji se izjašnjavaju kao vjernici. Stoga, pitali smo, da li je društvo kakvom svjedočimo u skladu sa onime kako se izjašnjavamo? Gdje je došlo do greške, da li je religija, umjesto da bude ono što jeste, postala pogonsko gorivo za nove sukobe?
“Tu vjernici ili stoje ili padaju. Ponekad naš vjernički moral prestaje na granicama naših pripadajućih bogomolja. Kad izađemo na ulicu, a posebno kad krenemo na naš partijski sastanak, suspendiramo načela”, započeo je Nujić.
To se, podsjeća, pokazalo i za vrijeme rata, kada je životinjski nagon, primitivizam i divljačina potisnula ono ljudsko. Animalni porivi prevladali su i preuzeli glavnu riječ.
“Zanimljivo je, naprimjer, da svi ljudi koji su presuđeni u Međunarodnom sudu u Haagu, svi do jednoga izjasnili su se kao vjernici! Svi do jednoga! Šta to nama o nama vjernicima govori?”, upitao je.
Istovremeno, dodaje Nujić, među ljudima koji nemaju vjernički osjećaj i ne deklariraju se tako – vrlo često su oni koji odbijaju nošenje oružja, vrlo su aktivni u zauzimanju za ljudska prava, vrlo rado sudjeluju u antiratnim kampanjama i mirovnim prosvjedima.
“Mi, vjernici, itekako šta imamo naučiti od braće i sestara koji se ne smatraju vjernicima. I njihovo svjedočanstvo života nam može poslužiti kao korektiv. Religijske zajednice bi trebale biti puno, puno prisutnije u javnom prostoru ne kako bi deklarirali načela, nego, vala, i da nastojimo da se provode u praksu. Misli globalno, djeluj lokalno. Ne čini drugome što ne činiš da ti drugi učini. Radi ono što hoćeš da ti se radi. Neka maskima tvoga djelovanja može postati i princip općeg djelovanja. Da smo, i mi vjernici to primjenjivali, onda bi zasigurno bilo mnogo manje vjernika među zločincima, i zločinaca među vjernicima”, zaključio je u razgovoru za N1.