Pretjerano vezivanje za bilo koga na dunjaluku nužno vodi ka udaljavanju od Allahove milosti i ljubavi prema Njemu. Dunjalučka ljubav ima smisla i pohvalna je, jedino ako je u ime Allaha, što opet znači, ljubav prema supružniku je korisna na oba svijeta ako koračamo skupa ka Dženetu, ako se spremamo za ahiret isto onoliko koliko ulažemo u dunjaluk. Štaviše, dunjalukom trebamo kupiti drugi svijet. Osviješten vjernik će iskoristiti sve resurse i dunjalučke blagodati, kao iskušenja i teškoće, i “osigurati” Dženet, pa čak i tu ljubav će iskoristiti, jer drugačije nije vrijedna. Onog trenutka, kada naš cilj bude samo zadovoljenje nefsa, naših prizemnih strasti, kratkoročni ciljevi i ovosvjetska dostignuća i relativni uspjesi… tada je vjernik na dobrom putu da zaluta i da izgubi smisao svog postojanja. Nažalost, danas nas je najviše ovakvih. Udaljavamo se od milosti Uzvišenog, a najgore što se insanu može desiti, jeste da bude zaboravljen od Gospodara svjetova, da ne bude u okrilju Negove milosti. A, svjesno to činimo, protiveći se Allahovim zakonima. Ono što je Milostivi striktno zabranio, mi to u svojoj oholosti dopuštamo, a ono što je Allah dozvolio, mi to u svojoj krnjavosti i neznanju, u najmanju ruku smatramo neprimjerenim, manjkavim. Zbog truhlog stanja duše, zbog bolesnog, kvarnog srca i slijepih očiju, prekrivenih koprenom, izazivamo srdžbu Najmilostivijeg. Gospodaru, spasi nas i malog i velikog, skrivenog i javnog širka. Zar mislimo da smo u stanju pronaći alternativu za nešto što je jasno u islamu, oko čega ne postoji neslaganje? Iako, danas smo svjedoci slučajeva nakaradnog, grješnog, neprihvatljivog interpretiranja islama i njegovih načela, pa tako lahko možemo pronaći informacije o džamijama čiji su glavni imami žene, obavljanje namaza žena bez marame, kao i postojanje mesdžida striktno za “LGBT afirmativne religijske grupe”. Ovo su goleme stvari koje su, zbog naše letargičnosti i distanciranosti, mržnje prema islamu, dobile prostor u medijima, gdje će vjerski neobrazovan, i nedovoljno “potkovan” čovjek otvoriti vrata sumnji i kao mnogi će reći – sve je odd Allaha, urodjeno, neurodjeno, genetski predodredjeno, ukratko, Allah ih je stvorio takvima. Bez sumnje da ih je Allah dao takvima. Da li to znači, da sve svoje emocije i unutarnja stanja trebamo i potvrditi konkretnom radnjom, činom? Znači li to da moramo udovoljiti nefsu svaki put kad osjetimo navalu emocija? U čemu je onda naša pokornost i misija na ovom svijetu ako uvijek slijedimo osjećaje a ne razum, koji ispravno razlučuje, i ako ne ostavimo ono što je zabranjeno? One koji su već zalutali, a od ummeta su i prihvatili su istospolne odnose i zajednice kao način svog života…za njih molim uputu, da se pokaju i vrate Allahu i ispravnoj vjeri. A, vi, koji ste od ummeta i borite se sa svojim osjećajima, vodite teške bitke sa svojim dušama, osjećate jaku fizičku, emocionalnu i duhovnu naklonost prema osobama istog spola, a smatrate to stanje neprirodnim i vaš iman i ljubav prema Allahu vam ne dopuštaju da otvoreno pričate o tome, jer znate da Allah nije zadovoljan time, NE OČAJAVAJTE. Vas Allah nije zaboravio, niti omrznuo, sve dok Ga imate u svojoj svijesti.
Veli naš Miljenik s.a.w.s. -” Zaista Allah oprašta mom Ummetu ono što u sebi pomisle, sve dok to ne urade ili govore o tome.” Niste grješni sve dok vaš spolni organ ne potvrdi vaše strasti, ili dok ne počnete javno pričati i opravdavati svoje osjećaje. Sva naša nutrina i vanjština pripadaju Gospodaru. Djela se počinju gomilati i računati našom radnjom, postupkom. Svakako, konstantno priželjkivanje nekog čina će nužno i dovesti prepuštanju i ostvarenju istog. Ali, svjesno “otimanje” i izbjegavanje, uskraćivanje zadovoljstva vlastitom nefsu, pribjegavanje Allahovom zadovoljstvu, udaljit će insana od tog velikog grijeha. Zaposli dušu istinom, dobrim djelima, da te ona ne bi zaposlila sa batilom, grijesima i pošastima. Ona navraća na zlo, a naše je da se trudimo i strpimo uz Allahovu dozvolu. Sestro, brate, niste prokleti samim postojanjem ovih osjećaja, ali ste i daleko od ponosa. To je ogromno iskušenje, koje, ako rezonuješ pametno, možeš iskoristiti za sebe, a ne protiv sebe. Bićeš proklet i daleko od Allahove milosti, ako ih prihvatiš kao svoju fitru i ono što nužno trebaš ispoljiti. Sakrij to, ne pričaj o tome, bori se sa sobom jer to je tvoj džihad na dunjaluku. Gledaj na taj osjećaj kao na iskušenje preko kojeg ćeš hladno i odlučno pregaziti, i doći Gospodaru čista obraza, kao mudžahid koji je pobijedio u borbi sa svojim strastima. A u duši šta je…eh, dunjalučke tegobe i putevi do Dženeta. Strpi se, pa laganim korakom udji u prostranstva Dženeta, a to mogu samo oni koji čuvaju Allahove granice. Jesi li ti, sestro, brate jedan od njih…?