Uprkos sve većem broju ubijenih, sve većem obimu razaranja i pustošenja, nekome ko objektivno sagleda stvari opravdano se čini kako je međunarodno humanitarno pravo prebačeno u fusnotu, kao naknadna misao, budući da “demokratski svijet” pokazuje nepokolebljivu solidarnost i podršku naizgled neograničenom “pravu na samoobranu”.
Iako se sve više ponavlja kako se ofanziva mora provoditi u okviru ratnih zakona, kako kršenja eskaliraju, zapadne vlade i demokratski sistemi nisu potkrijepili osudom i naporima da ih zaustave.
Ne može se ničim pravdati počinjenje ratnih zločina kao što su kolektivno kažnjavanje, napadi na civile, prisilno premještanje civilnog stanovništva i bombardovanje civilnih naselja, te onemogućavanje prolaska za humanitarnu pomoć.
Neuspjeh vodećih demokratija svijeta, kao i većine zapadnih država i šutnja islamskih u okruženju bez jasno iskazane namjere da spriječe sva ova kršenja međunarodnog prava smatrat će se saučesništvom.
Zapadne demokratije krše svoje temeljne postulate ne poduzimajući obaveze prema međunarodnom pravu i ljudskim pravima, a ostatak svijeta ih nijemo posmatra kako to čine.
Pune posljedice ovog kolektivnog neuspjeha da se osudi ili zaustavi ocit zločin i nasilje osjećati će se desetljećima koja dolaze.