Hakija Čolić poginuo je 30. juna u 1993. u akciji oslobođenja Bijelog Polja, a njegov stariji brat Enver 24. jula 1993, kada je linija odbrane bila trajno utvrđena i kakva će ostati do prestanka ratnih djelovanja. U posljednjih 30 godina vrijeme je neumoljivo nanijelo naslage zaborava na njih. Još ih se samo istinske gazije ARBiH, koji su ih susretali u brojnim bitkama, s punim poštovanjem nose u sjećanju
Osim braće Humo, rahmetli Mirze i legendarnog komandanta 41. slavne mostarske brigade Esada, u Hercegovini su još dvojica braće dobitnici najvećeg ratnog priznanja za ratne zasluge značke „Zlatni ljiljan“. Riječ je o braći Enveru Čoliću i Hakiji Čoliću.
Dok su Hume odrastali u samom centru Mostara, Čolići su djetinjstvo proveli u jednom od najpasivnijih krajeva Hercegovine. Rođeni su u Borovčićima kod Nevesinja. Njihovi roditelji, Dervo i Safija, kao i većina stanovnika tog kraja živjeli su skromno i posvećeno svakodnevnom radu. Enver i Hakija imali su još dva brata i dvije sestre. Brojnost porodice utjecala je da svoje snove o životu grade odvojeno, tako da su Enver i Hakija bili različiti, ali ipak isti u odlučnosti, odvažnosti, principijelnosti i konačnom poimanju životnih vrijednosti.
Hakija je bio prenaglašeno emotivan, dok je njegov brat Enver važio za momka „kratkog fitilja“, kako se to u žargonu tretiralo. Obojicu je život odveo u Sarajevo. Enver je nakon osnovne škole u Sarajevu završio srednju, gdje se i zaposlio. Vrela krv i mladost brzo su ga doveli u krug „žestokih sarajevskih momaka“. Nakon jedne od kafanskih tuča osuđen je na nekoliko mjeseci zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Foča. Kao uspomenu na provedeno vrijeme u Foči zadržao je nadimak Fočak, po kojem su ga tokom rata prepoznavali na ratištima oko Mostara.
Hakija je srednju školu završio u Nevesinju, a prvi posao našao u Sarajevu. Tamo je ušao u krug zaljubljenika u lijepu književnost. Posebno je bio zainteresiran za poeziju. Pogotovo je taj njegov dar došao do izražaja nakon što je upoznao svoju suprugu. Zbog nje je napustio Sarajevo i vratio se u Mostar. Ta romansa, pokazat će se kasnije, od sudbonosne je važnosti te je od samog početka imala nevjerovatne šekspirovske zaplete i obrate s elementima tipičnih bosanskih epskih tragičnih motiva. Nakon nekoliko mjeseci braka došlo je do raskida koji će na Hakiju ostaviti neizbrisiv trag. I kad mu je bivša supruga odselila u inostranstvo, on je u svojim romantičarskim lutanjima često i po noći išao do njene kuće i prisjećao se nekadašnjih trenutaka. Iz tih ljubavnih lutanja nastala je i zbirka ljubavne poezije koja je čekala izdavača i, da nije bilo rata, ugledala bi svjetlo dana. Književni kritičari bili su iznenađeni da neko s trogodišnjom srednjom školom može pisati tako zrelu poeziju.
I Envera i Hakiju Agresija na Bosnu i Hercegovinu prekinula je u životnim namjerama. Zvaničan početak rata u Hercegovini zatekao ih je u rodnom selu. U trenutku kada se desila eksplozija cisterne u kasarni JNA u Sjevernom logoru u Mostaru Hakija se s nekim rođakom, iako su svi putevi i sve komunikacije bile blokirane, obreo u Mostaru. Nikada niko nije saznao kuda su prošli i kako su uopće preživjeli. Ova tajnovitost, pokazat će kasnije vrijeme, i nije bila toliko slučajna. Trudio se da nikome ne govori ono što radi i ono što planira. U Mostaru se već početkom aprila priključio jedinicama Teritorijalne odbrane i ARBiH. A kako su u to vrijeme u tim jedinicama bili apsolutni dobrovoljci, to mu je poslužilo da prelazi iz jedne u drugu jedinicu, a da ga uopće ne zavedu u registre.
Iz tog perioda u krugu njegovih poznanika ostalo je zapamćeno da je do posljednjeg dana branio položaje na lijevoj obali rijeke Neretve i da se među posljednjima prebacio na desnu obalu. Neretvu je preplivao ispod Starog mosta. Valovi rijeke u koju su neprijatelji pustili vodu s brane bili su toliko snažni da su mu odnijeli ranac u kojem su bili municija, oružje i puška. Kod svojih poznanika došao je samo u gaćama. I tom je prilikom, prisjećaju se oni koju su ga poznavali, nekoliko puta preplivao Neretvu pomažući unesrećenom narodu da pređe na slobodnu teritoriju. Bio je jedan od onih koji su tu istu lijevu obalu Neretve, samo mjesec dana kasnije, oslobodili od srpsko-crnogorskog agresora. Sve što se zna iz te akcije jeste da je bio s grupom boraca koja se borila iznad Carinskog mosta i Željezničke stanice.
Neretvu su prešli preko kanalizacionih instalacija ispod mosta. Njegovi prijatelji dalje se sjećaju da je od jula 1992. do agresije HV-a i HVO-a 9. maja 1993. bio pripadnik protuoklopne čete ARBiH kojom je komandovao Sulejman Budaković Tetak. U prvih mjesec dana odbrane Mostara od HVO-a bio je skoro neprimjetan, sasvim običan vojnik.
Pred samu akciju oslobođenja Bijelog polja i deblokade Mostara Hakija se priključio Samostalnom bataljonu Nevesinje. Njegova je grupa preko Fortice najprije ušla u teritoriju Vojske Rs-a, pa preko linija HVO-a u Vrapčićima ušla u ovo selo. Tamo su dobili vodiča koji ih je doveo do nekih kukuruza i vinograda da bi mu se izgubio trag. Grupa je iznenada saznala da je ostala bez vodiča, a do ciljnog mjesta trebalo im je još nekih pet-šest kilometara. Većina njih nije poznavala teren i već je polahko zapadala u beznadežnost. Samoinicijativno je Hakija preuzeo ulogu vodiča. Rekao im je da poznaje svaki puteljak i sve pravce na tom području. Bio je mrkli mrak i samo oni koji su zaista poznavali teren su se u takvim okolnostima mogli snaći.
Osim toga, grupi ubačenih boraca bilo je važno da neko ko se iznenada pojavio kao vodič stekne njihovo povjerenje. Poznavali su ga i znali su da mogu računati na njega. Tako je i bilo. Od trsa do trsa, preko malih puteljaka između vinograda, šikara i kuća, doveo ih je na zborno mjesto. Trebalo je u toj prilici izbjegavati prolaze ispred hrvatskih kuća i biti bliže bošnjačkim. Pogotovo je to bilo važno u trenutku kad je akcija počela, jer pucati nasumično u kuće nije imalo smisla i iscrpilo bi im i snagu i municiju. Zahvaljujući njegovom poznavanju terena i mjesta gdje su smješteni neprijateljski vojnici, akcija je uspješno izvedena. Za dva-tri sata borbe neprijatelj je poražen i protjeran na desnu obalu rijeke Neretve u naselje Bočina.
Njegovi saborci smatraju da je baš on odigrao presudnu ulogu da akcija ne propadne. Sjećaju se da im je pričao da je bezbroj puta boravio tu, još dok je bio u braku sa suprugom, dok se zabavljao s njom, ali i nakon što je došlo do raskida njihove veze. Tačno je znao gdje su smještene jedince HVO-a, u kojoj kući stanuju njihovi zapovjednici i sve drugo što je bilo potrebno da akcija bude briljantno, brzo i efikasno izvedena. Nakon što su oslobodili to područje uputili su se u selo Kuti i tamo razoružali smjenu HVO-a na linijama fronta prema Vojsci RS-a. Ponovo su se vratili na Krivinu, gdje su se pojavile zaostale grupe vojnika HVO-a ili grupe koje su htjele ponovo povratiti oslobođenu teritoriju. U ispomoć im je došla grupa vojnika iz 42 brigade.
Neko im je na licu mjesta trebao objasniti pravce djelovanja, oslobođeni prostor i predstaviti eventualne opasnosti s kojima se mogu suočiti. Okolnosti su bile takve da to niko drugi osim Hakije nije mogao učiniti. Dakle, u trenucima kada su dobili smjenu, kada su se trebali povući na zasluženi odmor, jer su tri noći proveli bez sna, vidno izmoreni, u pretresu jedne od kuća Hakiju i njegovog saborca presjekli su rafali. Njegov saborac ranjen je u nogu, a on u stomak. Istog dana prebačen je u improviziranu bolnicu smještenu u nekadašnjem Higijenskom zavodu, gdje su mu doktori pružili neophodnu medicinsku pomoć. Ostao je živ još samo jedan dan. Njegovi prijatelji koji su imali priliku u tim trenucima s njim razgovarati kažu da se nije žalio na bolove, samo se žalio na umor i malaksalost. Veliki gubitak krvi bio je nenadoknadiv.
Njegov stariji brat Enver, u selu poznat po neobičnom nadimku Elaga, još u kovitlacima najave agresije na BiH na sve načine pokušavao je doći do oružja. Odnekud je s grupom momaka osim pušaka M48 u selo donio i puškomitraljez, što im je bila dovoljna količina da u junu 1992. bezbjedno pređu na slobodnu teritoriju BiH. Po dolasku u Mostar i neuspješnog pokušaja formiranja Nevesinjskog bataljona njegovu grupu mobilisao je HVO i poslao na Relej, gdje još nije bio očišćen teren. Dva dana prostor oko Releja čistili su i zaostale vojnike JNA – natjerali su da se spuste niz okomite litice planine prema Nevesinju. To izvlačenje neprijateljskih vojnika u srpskim prikazima opisano je kao nadljudsko herojstvo. S tom grupom Nevesinjaca, kojima je to praktično bilo prvo borbeno iskustvo, bili su i specijalci HVO-a sastavljeni uglavnom od vatrenih momaka koje je rat prekinuo na izdržavanju zatvorski kazni.
Dok su svi drugi prezali od takvih specijalaca, Enver je brzo našao zajednički jezik, jer su upravo takvi beskompromisno ulazili u sukobe i bespoštedno prihvatali svaki vid borbe. Tada je upoznao tandem poznat pod kodnim imenima Slavko i Mirko. Njih dvojica su se predstavljali kao Banjalučani i kao braća, po krvi ili po zatvorskom drugarstvu, nikome nije ni bilo važno. Upoznao je i izvjesnog Spliću, koji će kasnije biti jedan od važnih ljudi na njegovom ratnom putu. Atmosfera je bila takva da su Slavko i Mirko još u toj bici čuvali leđa jedan drugom plašeći se da im Splićo ne priđe sleđa. S njima bili još izvjesni Zbera, Slovenac i Kajta. Nakon Releja Enver je osnovao svoju antiterorističku i diverzantsku jedinicu pri IV bojnoj HVO-a. U najbližim njegovim krugovima znali su da je to uradio u strogoj tajnosti s nekim iz komande ARBiH. Na to se odlučio zbog mogućnosti korištenja oružja i MTS-a, koji ARBiH nije imala niti bi mu ga stavila na raspolaganje za akcije koje je planirao. U toj jedinici bilo je još vatrenih momaka, željnih borbe i ratnih izazova.
Niko od njih nije imao posebne motive za karijeru jer su se bili izmirili da će jedan po jedan ginuti u akcijama za oslobođenje BiH. Nejasni politički odnosi između politika HDZ-a i SDA u Mostaru pogodovali su im da koriste logistiku HVO-a što duže, naravno da im konfrontacija s pripadnicima ARBiH nije ni padala napamet. Kada su u oktobru 1992. pripremali akciju spašavanja civila iz gornjih nevesinjskih sela, koji su bili ostali zbog slabog zdravstvenog stanja u šumskim zbjegovima, komanda ARBiH im nije mogla ponuditi ništa više osim nekoliko pušaka M48 i nekoliko konzervi. U logistici HVO-a su se naoružali do zuba, kako se to tada definiralo. Osim iz Enverove diverzantske grupe, s njima je pošlo i nekoliko momaka iz nevesinjskih sela koji su bili u ARBiH. U Konjicu su im se pridružili Nevesinjci raspoređeni u konjičkim jedinicama ARBiH. Armijska komanda nije im dozvolila da liniju u tom rejonu pređu bez njihovih izviđača i njihove podrške. Tada su uspješno nakon 75 dana neizvjesnosti spasili petnaest civila iz Borovčića, uglavnom u poznim godinama.
Momci koji su bili u Enverovoj jedinici prisjećaju se događaja kada je primijećeno da Enver i njegova grupa istovremeno rade i po naredbama ARBiH i HVO-a pa je došlo do incidenta u kojem je Enver zamalo ubijen. Nadređeni Enverovim diverzantima, izvjesni Bijuk, u jednom trenutku u kasarni je napravio mitraljesko gnijezdo da se obračuna s Enverom. Iz nekog razloga nije došlo do otvaranja vatre. Zahvaljujući toj njegovoj dvojnoj ulozi ARBiH, pred početak sukoba s HVO-om i pod rukovodstvom Enverovim ušla je u magacine hrane i drugih životnih potrepština koje je HVO-a bio locirao u industrijskoj zoni u južnoj zoni grada. U tim prostorijama je kasnije bio smješten Samostalni bataljon „Šargan“. Poslije toga više nije mogao preći na stranu HVO-a, postao je lice s potjernice i on i momci koji su ga pratili.
U akciji deblokade Mostara njegova grupa imala je pravac borbenog djelovanja u Salakovcu, Prigrađanima i oko sela Podgorani. Cilj je bio neutralisanje komandi i jedinica HVO-a u toj zoni. Nakon što su stigli u Vrapčiće nije im se dalo pješačiti kroz vinograde pa su odlučili da to urade na spektakularan način. Uzeli su automobil i jednostavno bez trunke straha magistralom prošli pored straža i punktova HVO-a kao da to čine u najnormalnijim mirnodopskim uslovima. Veliki broj tih momaka nije preživio rat. Većina onih koji se ne sjećaju da li je i Enver bio u autu ili nije. Sjećanja su im maglovita. Nakon uspješno izvedene akcije i zauzimanja punkta u Salakovcu Enver je preuzeo ulogu koordinatora sektora gdje je radio na utvrđivanju linija odbrane. Njegovim momcima nije bilo bitno da li je to on radio samoinicijativno ili je taj zadatak dobio od nadležne komande. U toj ulozi i na toj liniji fronta ostao je dvadesetak dana.
Skupa s još jednim legendarnim borcem ARBiH, koji je svojom hrabrošću, odlučnošću, ali i dobrohotnošću plijenio pažnju svih pripadnika ARBiH i ostao u sjećanju kao jedan od najomiljenijih boraca u Mostaru, Enver je u nekom starom fići magistralnim putem krenuo u Mostar, svojoj porodici. Kad su prošli sva kritična mjesta gdje je djelovala neprijateljska vojska, snajperi i mitraljezi, u ranim večernjim satima u Sutini došlo je do sudara s autobusom koji je vozio smjenu Nevesinjskog bataljona. Njegov suvozač iskočio je iz automobila. Enver je zadobio smrtonosne udarce.
Hakija Čolić poginuo je 30. juna u 1993. u akciji oslobođenja Bijelog Polja, a njegov stariji brat Enver 24. jula 1993, kada je linija odbrane bila trajno utvrđena i kakva će ostati do prestanka ratnih djelovanja. U posljednjih 30 godina vrijeme je neumoljivo nanijelo naslage zaborava na njih. Još ih se samo istinske gazije ARBiH, koji su ih susretali u brojnim bitkama, s punim poštovanjem nose u sjećanju.
Hasan Eminović/ Magazin Stav
