Kada je Poslanik, s.a.v.s., poslao dvije grupe ljudi i žena u Abesiniju, zemlju u kojoj je tada vladao pravedni kršćanski vladar, između ostalog, možemo slobodno ustanoviti, a na osnovu tadašnje društveno – historijske i geopolitičke situacije, da je imao dugoročan plan kako pokazati u širim okvirima šta je islam. Osim toga, na čelo jedne od skupina postavio je najrječitijeg, inteligentnog, sposobnog i izrazito mudrog ashaba Džafera b. ebi Taliba, r.a., koji je tim svojim kvalitetima uspio (po)kazati i samome vladaru Negusu da su muslimani vrijedni, a da se islam zalaže za mir i općedruštvenu korist i blagostanje, te da je nasuprot svake nepravde i nanošenja zla bilo kome. Džafer, r.a., je to toliko jasno dokazao da je kralj javno stao u zaštitu muslimana na njegovoj teritoriji.
Danas, iako su stoljeća protekla od toga, mi koji smo daleko od svojih rodnih mjesta, od naše lijepe Bosne i Hercegovine i našeg dobrog Sandžaka, možemo uzeti poruke i pouke iz tog primjera. Poruke i pouke da sa iskrenošću, trudom i radom možemo uspjeti. To je, ustvari, i Uzvišeni dao kao imperativ nama vjernicima, i to nakon poziva da se bojimo Njega, Uzvišenog, kada kaže u suri Et – Tevbe:
“O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni.” (Et – Tevba, 119)
Ta iskrenost i druženje sa iskrenima vodi nas prema tome da uspijemo ovdje gdje jesmo, da budemo poput Džafera i tih ashaba i njihovih porodica. Ali i da budemo ponosni na svoju zemlju, iako ne možemo biti ponosni na negativnosti koje vidimo u njoj.
Zato ću danas citirajući našu omladinu i dječicu pokazati svima nama šta znači iskrenost, volja, trud i rad da bi i naša Bosna i Hercegovina, ali i Sandžak, ako Bog da, uspjeli – uz to da moramo biti svjesni da je to proces koji traje. Proces u kome trebamo biti posebno svjesni da nikako, kako kaže jedan naš alim “ne treba da ulažemo trud da bismo nadmudrili brata muslimana, te da školu koju smo završili i sposobnosti koje imamo upotrijebimo da nadmudrimo onoga kome je želja da nema nas i naše braće”.
Vrijedna omladina prije nekoliko noći na druženju reče da je cilj da budu najbolji i najuspješniji i jednoga dana da se takvi vrate u domovinu, jer kaže da osjećaju da je dosta kvalitetnog otišlo da čini boljim društva u kojima sada rade i žive. Biomedicinski tehničar/rka, vrijedni i stručni zanatlija, doktor/ica, arhitekt/tica, ekonom/istica, profesionalni vojnik, učitelj kome je cilj da bude direktor, iskreni i moralni – to je samo jedan dio omladine koju imamo, hvala Allahu, kao Bošnjake i Bošnjakinje i oni govore uz naš bosanski barem još dva svjetska jezika.
Imamo ih dosta takvih koji su ostali na rodnoj grudi boriti se sa svim onim što je nepravda i ostale negativnosti. Borba i jednih i drugih, ali i sinova i kćeri bosanskih koji su dali svoje živote i dijelove tijela da bi odbranili što se braniti mora je kod svih itekako vrijedna.
I uspjeh je kada je i malo dijete svjesno naše Bosne i Hercegovine i Sandžaka, ovdje gdje jesmo. A ta ljubav i svijest se formira, njeguje još od malena. Prije nekoliko dana u našoj školi bosanskog jezika u džematu, kada sam upitao djecu kako bi preveli riječ urlaub (inače znači godišnji odmor) malena djevojčica, bez razmišljanja reče “Bosna”. I koliko god ovaj primjer samo simpatično zvučao, on je jako važan. I ne dopustimo da kod naše djece, nedaj Bože, iščezne ljubav prema domovini, bosanskom jeziku – jer to je naš emanet ma gdje bili. Zato, svim Bošnjacima i Bošnjakinjama, ma širom dunjaluka, neka je hairli i sretan svaki dan, ali posebno 20. novembar Dan Sandžaka i 25. novembar Dan državnosti Bosne i Hercegovine.
mr. Reuf ef. Ibreljić