Živjela je 18 godina sa Albancima i ponosna je na tu činjenicu. Kako kaže, oni su pomogli njoj i njenoj porodici u najtežim trenucima, a to im nikada neće zaboraviti, šta više – uvijek će rado isticati. Ovo je njena priča…
Kad neko vjeruje u čovjeka, a ne u nacionalnost, rasu ili vjeru, kad ljude posmatra isključivo kao one dobre ili one loše, ma odakle bili, onda svojim iskustvom poruši sve predrasude koje se jedna na drugu zalome. Kristina Bezbradica, djevojka velikog srca, danas stanovnik Beograda, neko ko je sa tri godine izbjegao iz Knina, a odrastao u Ulcinju – priča svoju priču o suživotu sa Albancima.
Živjela je 18 godina u Ulcinju sa Albancima i ponosna je na tu činjenicu. Kako kaže, oni su pomogli njoj i njenoj porodici u najtežim trenucima, a to im nikada neće zaboraviti, šta više – uvijek će rado isticati, piše Blic.rs.
Ovo je ispovijest 29-godišnje djevojke koja je odrasla u najjužnijem gradu Crne Gore.
– Kada kažem ljudima u Beogradu da sam odrasla u Ulcinju, njihov prvi komentar je: “Jao, bože, kako si mogla? Tamo žive samo Albanci!” E, pa dragi moji, ti isti Albanci su meni i mojoj porodici pomogli kada nam je bilo najpotrebnije – započela je Kristina Bezbradica svoju ispovijest.
Predrasude su najčešće od strane ljudi koji nikad nisu kročili u ovaj grad ili nisu upoznali nijednog Albanca iz Ulcinja.
Mještani ovog najjužnijeg grada Crne Gore funkcionišu najnormalnije, iako većina smatra da su sukobi svakodnevni.
– Imala sam tri godine kada smo se doselili. Albanci su nas prihvatili kao najrođenije, iako su svi znali ko smo, šta smo i odakle dolazimo. Išla sam u školu sa katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Nikada se nismo odvajali po grupicama, svi smo bili kao jedno, nacija i vjera nas nisu zanimale. Vjerujem da je tako i dan danas – ističe Kristina.
Knin, Srbija, pa Ulcinj
– Izbjegli smo iz Knina 1995. godine u Srbiju. Nekoliko mjeseci kasnije, odlučili smo da se preselimo u Crnu Goru. Tati je trebalo 350 maraka kako bi zakupio neku tezgu u centru grada i započeo posao. Pomogao nam je deda Albanac koji je držao kafanu preko puta pijace suvenira. Tata je otišao u tu kafanu i ispičao dedi šta ga muči, a on je bez pogovora otvorio kasu i dao mu 350 maraka.
Nikada nije htio da uzme pare nazad. Ne prođe nijedan praznik, a da se ne čuju da čestitaju jedni drugiima.
Ona je, kako kaže, veliki patriota i nikada se nije plašila da to i istakne.
– Nemojte me pogrešno shvatiti, ja živim u Beogradu i volim Srbiju najviše na svijetu, ali me boli kada čujem razne uvrede o ljudima sa kojima sam “dijelila hljeb”. Redovno se vraćam u Ulcinj sa drugarima koji su odavde, vjerujte mi – svi su fascinirani! Njihovi najčešći komentari su: “Žao mi je što nisam i ranije ljetovao ovdje!” – istakla je ova mlada djevojka.
Malih nesuglasica bude jer se uvijek nađe neko da “potpiri vatru”.
– Svi se sjećamo kada je na fudbalskoj utakmici Srbija-Albanija došlo do sukoba. Albanci su izašli na ulice kako bi slavili, a svi oni koji su se osjećali Srbima su demonstrirali. Nikakvih nereda nije bilo, ali su mediji malo preuveličali cijelu situaciju.
Ona tvrdi da vam niko neće ogrebati automobil zbog beogradskih tablica, usluga će biti na najvišem mogućem nivou, a ugostitelji će biti presretni kada čuju da ste vi od cijelog crnogorskog primorja odabrali baš njihov grad.