Piše: Elvedin Nezirović
„Proživili smo 28 godina koje su iza nas i možemo iskazati ponos za to vrijeme i mudre odluke koje smo donosili da bi smo sačuvali i zaštitili hrvatski narod“, kazao je ovih dana u Mostaru, na IV saboru Hrvatske zajednice Hereg-Bosne, predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog nardonog sabora, Dragan Čović, te u maniru dokazanog domoljuba i najvatrenijeg zagovornika evropskih vrijednosti istočno od Imotskog, dodao: „Trebamo očuvati nešto što je prevrijedno a to je ovo ime Herceg Bosna. (…) Želim da na ovom saboru izaberemo adekvatno vodstvo prije svega predsjednika sabora koji može predvoditi kako bi sve dok se ne izborimo za svoju potpunu jednakopravnost na cijelom prostoru BiH predstavljene kroz legitimne predstavnike Hrvata u svakoj razini. Do tog vremena moramo do kraja organizirati HZ HB i sve druge institucije Hrvatskog naroda i tražiti zajedništvo.“
Nekoliko dana poslije pomenutog Sabora, kojem je, uzgred budi rečeno, prisustvovala komplenta ovdašnja hrvatska politička elita, Prvi u Hrvata replicirao je onom malom dijelu „bošnjačke javnosti“ – uglavnom Udruženjima logoraša i ponekom portalu – koji je našao za shodno da osudi njegovu izjavu: „Nadam se da ćemo trajno baštiniti vrijednosti Herceg Bosne, bez namjere da povrijedimo bilo koga tko je u tom vremenu imao problema.“
Licemjerno nipodaštavanje tuđe patnje
Zaista je prelijepa pomisao da živim u istoj zemlji (napose, u istom gradu), u kojoj umni i plemeniti promicatelj ljudskih prava i sloboda, hoće, eto, „baštiniti vrijednosti“ Udruženog zločinačkog poduhvata, bez namjere, je li, da time povrijedi „bilo koga tko je u tom vremenu imao problema“. Bilo tko u Čovićevoj izjavi su, valjda, neki vrlo upitni, pojedinačni ljudski slučajevi koji bi se mogli prebrojati na prste jedne ruke, dok su problemi, zapravo, tek sitni, nasumični izljevi građanskih frustracija tako tipičnih za to vrijeme. To bezdušno i do kraja licemjerno nipodaštavanje tuđe patnje, uz koje, po unutarnjem automatizmu svakog nacionalizma, ide i stvaranje bizarnoga kulta etničke martiromanije, to je, eto, ideološki supstrat hrvatske politike u 21. vijeku, koja – pa valjda je to sasvim jasno iz Čovićevog političkoga katekizma – nema namjeru da povrijedi bilo koga.
Svedena na bilo tko u umu hrvatske etničke politike, nehrvatska populacija s područja pokojne Hrvatske republike Herceg-Bosne i danas osjeća posljedice njenih vrijednosti. Spaljene kuće, minirane bogomolje, pokradena privatna i javna imovina, koncentracioni logori, na hiljade mrtvih i protjeranih, stotine nekažnjenih ratnih zločinaca koji slobodno hodaju etnički očišćenim herceg-bosanskim gradovima, pa još i ulice koje nose imena Pavelićevih nacista – sve su to vrijednosti zbog kojih moralne političke vertikale, poput počasnog doktoranta zagrebačkog sveučilišta, uvaženog i u susjedoj Hrvatskoj iznimno cijenjenog gospodina Dragana Čovića, danas „osjećaju ponos“, jer su, eto, na jedan veličanstveni, domoljubni način „sačuvali i zaštitili hrvatski narod od nestanka“.
Iseljenje katolika iz BiH
„Proživili smo 28 godina koje su iza nas i možemo iskazati ponos za to vrijeme i mudre odluke koje smo donosili da bi smo sačuvali i zaštitili hrvatski narod“, rečenica je, koja je, kao, uostalom, i sve ono što Čović govori, empirijski provjerena i tačna. „Po posljednjim procjenama crkvenih izvora broj katolika, Hrvata, godišnje opada za oko 14.000, a u periodu od petnaest godina, od 2003. do 2017. manji je za 88.687, odnosno oko devetnaest posto. U tom općem gubitku vlastiti negativni priraštaj sudjeluje s 21.049, što znači da se iz BiH u tom periodu iselilo 67.638 katolika“.
Ovako je, u julu mjesecu prošle godine, na konferenciji „Hrvati BiH – demografska stvarnost“, govorio monsinjor Tomo Vukšić, dok je, prema podacima svećenika koji provode godišnji blagoslov kuća, utvrđeno da u Bosni i Hercegovini ove godine živi 10.100 katolika manje u odnosu na 2018. godinu. Zar iz ovoga nije sasvim jasno da je Čovićeva proeuropska politika, osim Bošnjake i Srbe, usrećila i brojne Hrvate, koji sada u nekim svojim austrijama i amerikama bezbrižno uživaju u plodovima mudrih odluka njihovog političkog rukovodstva? Moglo bi se o ovome govoriti iz obilja drugih perspektiva, ali i ovo što smo naveli sasvim je dovoljno da se stekne uvid u to kako je hrvatski narod „sačuvan i zaštićen“ u današnjoj Bosni i Hercegovini.
Boban i Karadžić politički mentori Čoviću i Dodiku
S druge pak strane, Čovićevi lokalni koalicioni pajtaši iz najbrojnijeg konstitutivna naroda – onog, da ne bude zabune, koji je na svojoj koži osjetio sva vrijednosna načela Herceg-Bosne – nesebično ispoljavaju svoju volšebnu umnost i talenat za bavljenje politikom tako što se mudro pretvaraju da ničega vrijednog njihove pažnje ovih dana u Mostaru nije ni bilo: ni IV Sabora Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, ni Čovićevih odvratnih izjava. To može da čudi samo onoga ko u Mostaru ne živi, odnosno onoga ko ne poznaje društveno-političke prilike u dijelu grada istočno od Bulevara: esdeaovskoj bratiji je ideal pravednog društva i općeg dobra određen isključivo udjelom vlastitog interesa u istima. Taj dio grada od rata, zapravo, i postoji kako bi njime vladali oni koji su po svojoj vjerskoj i političkoj orijentaciji preodređeni da njime upravljaju, i to na isti način na koji su nekada paše upravljale svojim pašalucima – drukčije, naprosto, niti može, niti smije biti.
Prevedena na jezik onih koji se na bilo koji način mogu identificirati s bilo tko, Čovićeva izjava da će baštiniti vrijednosti Herceg-Bosne, nije ništa drugo nego otvorena prijetnja da će s Dodikom provesti u djelo ono što su, svojevremeno, njihovi politički mentori i preci, Mate Boban i Radovan Karadžić, dogovorili u Grazu. To je, ujedno, humani poziv svim nehrvatima koji danas žive unutar imaginarnih, tuđmanovskih granica Herceg-Bosne, pardon: velike Hrvatske – dakle od Neuma do Ivan Sedla – da se mirno i dostojanstveno sklone u nekakve bjelosvjetske pripizdine, jer će im, u suprotnom, nekog narednog 9. maja 1993, Ćorićevi vojni policajci ponovo pokucati na vrata. Pardon, praviti probleme.
Al Jazeera