Stotinu dana!
Stotinu dana se živi gledajući smrti u oči, više nego životu…
Nedostaje plavo nebo, čist zrak bez fijuka bombi i granata,a rijetki su to trenuci,
Sanjaš da zaspiš u sobičku sa porodicom, i da se živi,brojčano isti probudite,
Ne misliš više o dalekoj budućnosti djece, srce je puno ako nisu gladni i žedni i ako prevale preko malih, tegobnih pleća još jedan dan, a nisi ni znao kakvi su to borci mali,
Ruke te bole, ni sam ne znaš koliko si tabuta ponio na njima, na stotine, na hiljade, a nekada ne znaš ni koga si nosio, rasparčana, neprepoznatljiva tijela,
Voliš porodicu, tek sad svjesno i jako, volite se kao da se rastajete, i obično se, ili rastanete, ili skupa preselite,
Kijametski dan dugo traje, sve se ruši oko vas,
Ruše se brda, kuće, zgrade, zemlja se potresa a niko ne pita šta joj je??
Svi pitaju “šta vam je”?
Nije nam ništa…sa vašim tijelima, sa vašim dušama, imanjima, sahranili smo ljudskost i svaku empatiju i saosjećanje.
Otišao je insan u nepovrat, iščeznuo, ostali su skeleti kukavni koji cvokoću tresući se od straha, zarobila i zaledila nas je ljubav prema dunjaluku,
I, nažalost, može proći još stotinu dana, i tada ćete pitati “šta vam je”? Koji ćete tabut po redu nositi? Koliko će vas se junaka na mahšeru skupiti? Na kolikoj razdaljini će vam biti dženet?
Nama će tada biti proljeće,
Ozelenit će brda i cvjetovi će stidljivo izranjati iz zemlje, i jarkim glavicama tražiti sunce,
Pravit ćemo se da se život rađa, sve se budi, proteže, raduje…
Njišu se krošnje zelenih stabala i poj ptica nas lijeno budi…
Samo tamo, negdje daleko, crno je nebo, ptice su utihnule, ubili smo život…