U restoranu gdje sam nekada radio ima mesdžid. U tom mesdžidu bi klanjali radnici, gosti, musafiri…svi.
Negdje oko 16:00h nisam imao nikoga od gostiju i otišao sam da klanjam ikindiju. Uvijek ostavim otvorena vrata, ko bude svratio tu, da me vidi, da me ne traži.
Klanjao sam ikindiju i vraćam se u restoran. Za šankom me čeka jedan insan. Oko trideset godina ima. Lijepo odjeven, sređen, miris mu trag ostavlja.
“Poštovanje.Dobro došli.””Hvala Vam. Da li ste vi ono klanjali?”, upitao je.”Da. Samo farz, da vakat ne prođe. “Ovo je za tebe.”, reče i daje mi novčanicu od 20KM. “Žašto?”, upitao sam.
“Ti si zaslužio da jedeš, ja nisam!”, odgovori.”Zbog čega?”, upitao sam.
“Mnogo više imam od tebe. Ti si mi dokazao da nemam ništa.”
Otišao je do abdestane, uzeo abdest, dugo je klanjao, pa tek onda ručao.
(Semir Krnjić, Facebook)