Ovo je Ferhat Lukovac. Na današnji dan, prije trinaest godina, sreli smo se u malom selu, smještenom dvjestotinjak kilometara sjeverno od Istanbula.
Imao je, tada, ravno sto godina.
Na moje pomalo nezgrapno pitanje kako naziva jezik kojim govori, nasmiješio se i kazao mi:
” Čujem ja na vijestima otud, da je golema priča o tome kojim jezikom Bošnjaci zbore.
Bosanskim, a kojim će drugim. Ko i ja što zborim. Tako mi zborila majka, tako nena, nenina nena….i vavijek se govorilo da nam je zbor bosanski.
I dan – danile, evo stotinu i više godina kako smo se pokrenuli iz domaje, po bosanski se govori.
Evo i ja. A očinjim je vidom gled’o nisam. Samo vidom srca.
Usnijem je, ‘naku lijepu, kako mi je nena kazivala.
I kako je pjevala: “Lipa Bosno, lipih li momaka, mila Bosno, lipših divojaka.
Svud hadžibeg, svuda alkatmeri, ukrašću se ja mojoj materi. Pa pobići svome radovanju, lip’ Osmanu, srcu dragovanju. “
Upitah ga odakle su njegovi stari.
Kaže: “S kraja Bosne, iz b'jela Nikšića” 
Preneseno od , Adnana Rondića sa fb