Memorijalni centar u Potočarima, 11. juli 2024. godine – 16:30
U tišini bijelih nišana, sada kada smo ponovo ostali sami, pitam se jesmo li izabrali pravi put?
Jer ubili su jedan grad. Ubili su čitav njegov život – jer ni mi koji smo preživjeli više nikada nećemo biti isti. Progone nas i uspomene ali i sjećanja. Uspomene na bezbrižno djetinjstvo, sretno odrastanje, prve simpatije, velike ljubavi, formiranje porodice i život – život kakav je bio a kakav su nam oduzeli. Ali i sjećanja o najtežim danima naših života. Majke grle sinove, očevi vade iz džepova pokoju sitnicu da ih, ako im se nešto dogodi djeca pamte, sestre grle braću, a meni moja nena Mejra daje „Ikar“ narezak i neku malu pogaču. Donose se odluke, one najteže – gdje je sigurnije. U UN-ovoj bazi u Potočarima ili odlazak u šumu sa kolonom od nekoliko hiljada muškaraca od kojih je većina nenaoružana…
Pa se onda, kada me ovakva sjećanja obuznu pitam, da li je taj civilizovani odgovor nas preživjelih bio ispravan način? Da li bi bilo bolje da smo bili agresivniji, da smo ponekad zaprijetili ili čak da smo ponekad prešli onu nevidljivu crtu civilizovanosti? Da li bismo tada izbjegli poniženja koja nam serviraju danas? Da li bi nas svi bolje shvatili kada bi imali razloga da nas se boje?
Kada me obuzmu ova pitanja a emocije postanu previše teške odlazim u mezarje i gledam hiljade bijelih nišana kako stoje u tišini i kazuju mi da smo dobro izabrali – sabur umjesto nasilja; pravdu umjesto osvete; ljubav umjesto mržnje; život umjesto smrti. I dobro smo učinili – ostali smo svoji – britki, vrijedni i čestiti. Jedinstveni kao što su bili i naši voljeni. Nismo postali zločinci. Na nasilje nismo odgovorili nasiljem. Nismo širili mržnju. Naša srca su uvijek znala da je ovo pravi put – put istine i prave „DA SE NIKOME NIKADA NE PONOVI SREBRENICA“.
Hvala svima koji ste i ovoga 11. jula bili sa nama u Potočarima!
(Ćamil Duraković, Facebook)