Kada pčela prilazi cvijetu, on joj se mirno, potpuno prisutno, preda. Poželi dobrodošlicu, otvara latice i igra ljubavi počinje. Neko daje, neko uzima ali ipak svi su na dobitku.
Skupilo se stotine oblaka po nebu da se udruže u jedan veliki, kišni oblak. Ispod dole, dvije vrste stvorenja. Jedni gledaju kao iznevjereni, nevoljno otkazuju sve što su planirali. Drugi gledaju ka gore zahvalni, raduju se jer njima je kiša puko preživljavanje. Milost je svuda okolo, samo nije prepoznatljiva za svakoga.
Nije teško prepoznati da je ujednačen huk morskih talasa bolji učitelj nego hiljade riječi i dobara. Jer hodati obalom sa pogledom na beskraj horizonta znači biti na predavanju kod Vječnog, Beskrajnog.
Kad se vjetar zakovitla pa zapuhne krošnjama visokih grana, da je čisto srce, jasno bi čulo šta mu govori. I ne bi srce osjetilo da mu išta fali samo kad bi imalo tišinu pa da u njoj razmisli.
Koliko je gradova podignuto i nestalo, koliko je duša došlo i odselilo – i ništa nije žurilo, sve je istim ritmom bivalo samo se čovjeku uvijek pričinjavalo.
Jer čovjek se uglavnom osjeća zaglavljeno, ne zna bi li tamo ili ovamo, u žurbi je da postigne nešto nejasno, pokušava izgraditi vječno na prolaznom i samo povećava svoju zluradost.
Istina je da nema kud, da je sve već tu sveprožeto ljubavlju i njegovo je samo da se uskladi sa naravi Života. A kad se ogoli do srži i poruši idole u srcu – da na zdravim temeljima krene u vječnost, na Put ljubavi.