Treći dan nakon katastrofalnih poplava naš kolega Ado upoznao je nanu Zuliju. Sjedila je sama na pločniku koji se nalazi na putu ka centralnom skladištu u Jablanici. Našeg Adu podsjetila je na njegovu majku.
Nakon kratkog razgovora s njom saznao je da čeka sina da dođe po nju. Ponudio joj je da je skloni s kiše koja je neumorno padala, ali je ona odbijala jer se bojala da će se mimoići sa sinom.
Tu je provela oko sedam sati. Ado je tek na kraju dana uspio stupiti u kontakt sa njenim sinom, koji je vojno lice i nalazio se na terenu i pomagao drugim ljudima pogođenim katastrofalnim poplavama. Nana Zulija ga je pogrešno razumjela.
Sa našim džipom smo uspjeli proći kroz punktove i odvezli je snahi u Mostar. Iz Mostara se vratila dva dana nakon toga, jer ne želi da napušta svoju kuću i ognjište, iako je sin i snaha mole da ostane kod njih.
Ado je s našom ekipom obilazi svaki dan na putu ka Zlatama. Usput joj ponesu vodu, jer prema njoj je bio odsječen put, kao i cijevi od vode, pa još uvijek nema vodu. Nasreću, vodena bujica nije došla do njene kuće.
Nani nije potrebna nikakva pomoć, niti je želi. Međutim, nekad razgovor pomogne više nego bilo koja druga pomoć.
Prije nekoliko dana je napravila dvije pite i tri soka koje joj je Ado kupio, te donijela našim momcima na terenu da jedu i piju.
Moramo ovom prilikom istaći i da mještani sela Zlate paze na naše kolege na terenu, donose im hranu, kafu…
Divno je kada se vodimo izrekom da imamo samo ono što damo, poručuju iz Pomozi.ba ogranizacije.