U subotu, 9. novembra 2024. godine u Mechanicsburgu kod Harrisburga i nedjelju, 10. novembra u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru New Yorku, u povodu 100. godišnjice genocida nad Bošnjacima u Šahovićima i Pavinom Polju, održane su komemoracije na kojima su govorili potomci žrtava Aziz Šahović, Ćazim Suljević, ambasador Bosne i Hercegovine u Washingtonu NJ.E. Sven Alkalaj, Ćamil Šahmanović, mr. Senahid Halilović, Ena Merić i dr.
U oba grada klanjana je dženaza el Gaib i proučene dove pred duše nevinih žrtava žrtava genocida u Šahovićima i Pavinom Polju, koje su predvodili imami naših zajednica u Harrisburgu, Elmwood Parku i New Yorku.
Održana je i promocija romana Tvrđava slobode, autora Avde Metjahića.
Stoljeće od genocida
Cijelo je stoljeće prošlo od kako su crnogorski i srpski zločinci počinili pokolj, silovanja, pljačku, pogrom i istrebljenje muslimana Šahovića, u mirnodopskom vremenu, i to nad nedužnim civilima, pripadnicima islama, sandžačkim Bošnjacima.
Podsjećamo na historijske činjenice o kojima su svjedočili i zapisali kako crnogorski i srpski, tako i bošnjački historičari, istraživači i intelektualci, da su crnogorski komite 7. novembra 1924., ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Kao razlog se ističu da su u pitanju crnogorske međusobne zavade i krvne osvete. Međutim, tadašnjoj Kraljevni Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno crnogorske, srpske vlasti i pravoslavna crkva sa izvršiocima ubistva Boška Boškovića, lažno su optužili i podmetnuli čuvenom Jusufu Mehonjiću koji se u momentu ovog ubistva nalazio u Albaniji.
Na sahrani Boškovića govorom mrženje od vladajućih aktera, sveštenika pravoslavne crkve, političara i crnogorskih komita, podsticani su zločinci da krenu u krvavi pohod nad nedužnim Bošnjacima šahovićkog kraja. Time, 9. i 10. novembra 1924. imajući odriješene ruke, krenuli su zločinci u krvavi pohod nad stanovništvom Šahovića i Pavinog Polja. U dvodnevnom zločinačkom pohodu krvoloci iza sebe su ostavljali potoke krvi, zgarišta zapaljenih kuća i džamija. Samo su se rijetki uspjeli spasiti…
Komemoracije u Americi
U noći nakon punog stoljeća u dalekoj Americi, u Harrisburgu i New Yorku, o obimu zločina su svjedočili potomci žrtava genocida koji žive u SAD i Bosni, diplomata, prijatelji i borci za ljudska prava.
Na komemoraciju iz Washintona je doputovao ambasador Bosne i Hercegovine u SAD NJ.E. Sven Alkalaj, a tu su još bili i potomci žrtava genocida, uz poznatog biznismena domaćina Aziza Šahovića, specijalni gost iz Bosne, dipl. politolog Ćazim Suljević i dramska umjetnica Ena Merić, i dr.
Rano je tamna noć prekrila Harrisburg, a u sali tišina, samo se čeka momenat početka programa koji će razbiti stogodišnju šutnju o ovom nekažnjenom zločinu genocida nad Bošnjacima Šahovića…
Tiho su pušteni instrumentalni zvuci himne SAD i Bosne i Hercegovine… odmah nakog toga hafiz Hako Omeragić je proučio ašare pred duše šehida – nevinih žrtava. Moderator Ali Šišić poziva da učenjem Fatihe, ili u tišini na način koji je prikladan vjerskom slijeđenju i ubjeđenju prisutnih nemuslimana, da se skupa sjetimo nevinih žrtava genocida nad Bošnjacima u Šahovićima, ali i širom svijeta gdje su ubijani i ubijaju nevinu djecu, žene, starce, uopće civile!
Umjetnica Ena Merić iz Brčkog govorila je stihove poeme Šahovići. Pažljivo se sluša svaka riječ, stih, strofa sa porukama…
Aziz Šahović – potomak Šahovića koji su preživjeli pokolj
U sali uzdisaji i nijema tišina, iza podijuma je stao biznismen Aziz Šahović, potomak žrtava genocida, unuk Kasema a sin Hasana, koji je u momentu genocida novembra 1924. bio desetomjesečna beba. Dio ove porodice Šahović preživjeli su pokolj u Šahovićima. Aziz je potomak i jedan je od naših najuspješnijih biznismena u SAD. Sa svojim sinom Vedadom i ostalima članovima porodice, razvili su biznis bosanskih suhomesnatih proizvoda.
Primjetan je bio bol na Azizovom licu. Iz tog bola tiho su izlazile riječi:
– Želim se zahvaliti ambasadoru Alkalaju i svima vama za dolazak na komemoraciju povodom stogodišnjice zločina genocida nad Bošnjacima u Šahovićima i Pavinu Polju, – rekao je tiho na početku obraćanja.
– Govorit ću kao potomak familije Šahović, koja je u 9. i 10. novembra 1924. godine, ali i veoma teški period koji je slijedio nakon toga, doživjela sudbinu genocida izvršenog nad muslimanima – Bošnjacima u Šahovićima. Ovi zločini su jedinstveni po tome što su izvršeni u miru, u tadašnjoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je svojim ustavom garantirala jednakost, zaštitu i odgovornost vlasti za imovinu i živote svih svojih građana.
Veliki je broj mojih predaka ubijenih u ovom zločinačkom pohodu. Šahoviću su dobili ime po muslimanskom bratstvu koje je u velikom broju naseljavalo ovo mjesto, kao i druga bratsva Muslići, Kalići, Drpljani.. koji su bili najbrojniji…, – govorio je Aziz tiho dok se iza njegovih leđa na banneru razlila dolina Šahovića sa porukama na engleskom i bosanskom: „Genocid nad Bošnjacima Šahovića 9. i 10. novembra 1924.“, „Gdje su, što ih nema?“, „Plenaterni srnogorski i srpski genocid bez kazne!“, Komšije Crnogorci i Srbi, zašto silovaše, pobiše, opljačkaše i istrijebiše Bošnjake Šahovića?“, te „Gdje su, što ih nema?“ a ispod dva nišana i a njemu ispisana bratsva kojih više nema. Prisutni su svaku riječ upijali i da nikada ne zaborave.
– Ovu stogodišnjicu genocida u Šahovićima evo obilježavamo u našoj novoj domovini, Sjedinjenim američkim državama. I pored svih iskušenja, strahova i trauma čuvamo sjećanje na svoju tegobnu prošlost i tome učimo našu djecu i unučad, nastavio je Aziz Šahović.
– Sa ovog mjesta želim u ime brojne familije u Americi poručiti crnogorskim vlastima a posebno njenom predsjedniku Jakovu Milatoviću:
1. U potpunosti podržavamo sadržaj teksta rezolucije o osudi genocida u Šahovićima koju je u parlamentarnu proceduru uputila grupa poslanika Bošnjačke stranke Crne Gore;
2. S tim u vezi očekujemo da ćete Vi predsjedniče, Vlada i Parlament Crne Gore usvojiti tekst rezolucije i tako saprati stoljetnu mrlju sa obraza Vaše države i društva, uvjereni da put u zdravije odnose pojedinaca, kolektiva i država podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za prošle postupke, ma koliko bili teški i traumatični.
„Koliko godi bilo gorko, iskreno pomirenje je bolje od najbolje prikrivene zavađenosti“.
3. Očekujemo da će se vrlo brzo stvoriti pretpostavke da se u Šahovićima i Pavinu Polju podignu spomenici ubijenim muslimanaima – Bošnjacima i onim pravoslavnim za koje se dokaže da su rizikujući živote pomagali svoje komšije.
Pozivamo Vas da kao savremenici odgovorno ispišemo stranice naše historije ispunjenjem najvažnijih ciljeva a to su sprečavanje ponavljanja zla i uspostavljanjem trajnog mira, -zaključio je potomak žrtava genocida Aziz Šahović.
Ambasador Alkalaj: Crna Gora i crnogorsko rukovodstvo
se mora očitovati po pitanju ovog genocida
Ambasador Bosne i Hercegovine Nj.E. Sven Alkalaj je najavljen kao pionir bosanske diplomacije, odličan poznavalac tokova u državi i diplomaciji Bosne i Hercegovine od višedržavne oružane i političke agresije do genocida nad Bošnjacima u Srebrenici…
Poznavalac je događaja i van Bone i Hercegovine, zato se rado odazvao pozivu organizatora komemoracije u povodu 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.
se mora očitovati po pitanju ovog genocida
– Poštovani potomci žrtava genocida i poštovani organizatori, izuzetna mi je čast da budem večeras sa vama u povodu obilježavanja 100 godina od genocida nad Bošnjacima u Šahovićima. Drago mi je da večeras ovdje vidim brojne prijatelje i da ćemo svi skupa obilježiti ovaj tužan datum i stogodišnjicu genocida, rekao je na početku bh. ambasador Alkalaj.
Svjedok sam šta se događalo tokom genocida u Srebrenici, a strašno sam dirnut šta se dogodilo prije 100 godina u Šahovićima.
Moram da istaknem, da su možda naše familije skupa naselili prostore u Otomanskom carstvu za koje su mislili da su sigurni. Prvo su prognani muslimani, a onda Jevreji. Pravoslavci, Srbi i Crnogorci, koji su počinili ovaj zločin, nisu poštovali pravilo slobode, ja se nadam da će doći do javnog izvinjenja. Također da kažem, da sam neki dan imao razgovor sa novim ambasadorom CG u Washingtonu koji nakon četiri godine postavljen. Ja ću prenijeti šta se traži od Crne Gore i predsjednika i da se crnogorsko rukovodstvo mora očitovati po pitanju ovog genocida nad Bošnjacima Šahovića. Genocidi koji su vršeni na našim prostorima, pogotovo u ovom slučaju nad Bošnjacima, ne smije biti nekažnjen. Svjedoci smo da u Ujedinjenim narodima imamo usvojen 11. juli, kada se obilježava Dan genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, to je trajno. To neka bude trajna poruka onima koji su činili genocide, ponavljam, na našim prostorima, rekao je bosanski ambasador Washingtonu.
Ovaj genocid koji je počinjen u Šahovićima, mora biti zabilježen i imati veću pažnju od strane onih koji se bore za identitet ljudi, biti obilježen mezarjima, ako je to moguće, i posebno memorijalnim obilježijima da se nikada i nikome ne ponovi, istakao je između ostaloga ambasador Sven Alkalaj.
Ćazim Suljević: Genocid u Šahovićima i Pavinu Polju izvršen je u noći između 9. i 10. novembra 1924.
Specijalni gost komemoracija u Harrisburgu i New Yorku bio je Ćazim Suljević. On je sin Hamdije Suljevića, rođenog 1923. godine u Šahovićima. Saznajemo da je Hamdija u naručju majke Bajre spašen od zločina u Šahovićima 1924. godine. Spašen je i u Drugom svjetskom ratu, ali nažalost Ćazimov otac Hamdija nije uspio da se spasi od srpsko-crnogorskog agresora na Bosnu 1992. Hamdija je u sedamdesetoj godini života ubijen ispred porodične kuće u Brčkom, 9. maja 1992. godine.
Hamdijin sin, Ćazim Suljević, po zanimanju je diplomirani politolog, dugogodišnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” Brčko distrikta. Zbog posebnih zasluga u afirmaciji Preporoda u Brčkom u periodu 2002-2017. godina imenovan “Počasnim predsjednikom”. Stalno zaposlen u Brčkom na poziciji direktora Gradskog arhiva. Autor i koautor brojnih izložbi i stručnih radova iz kulturne i opće historije Brčkog i Bosne i Hercegovine.
U dva američka grada, Harrisburgu i New Yorku, Ćazim Suljević na bosanskom i engleskom jeziku održao je prezentaciju o Šahovićima i genocidu nad Bošnjacima. Studiozno, precizno i taksativino Suljević je poredao cijeli slijed događaja, posebno od ubistva Boška Boškovića koje su počinili crnogorske komite, zatim podvaljivanja zločina Bošnjacima, …U historijskom času u oba grada, prisutni su sa velikom pažnjom slušali izlaganje.
– Za ovu prezentaciju želim istaknuti nekoliko informacija o dva naselja u kojima je izvršen genocid 1924. godine a to su Šahovići i Pavino Polje, rekao je Ćazim Suljević te je istako geografske, historijske i društvene činjenice koji su bitni za radno kraj njegovih predaka.
– Nekoliko kratkih napomena u vezi sa državno-pravnim uređenjem i političkim prilikama u vrijeme izvršenja genocida.
Zbog važnosti tematike u ovom periodu stogodišnjice u nastavku ćemo izdvajamo nekoliko citata iz Suljevićeve prezentacije:
– Crna Gora je 1924. godine u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, uspostavljene i organizirane kao ustavna i parlamentarna monarhija. Vlast je organizirana po strogim centralističkim principima, od najvišeg do najnižih nivoa. Na čelu monarhije je Kralj Aleksandar I Karađorđević, dok je funkciju predsjednika vlade obavljao radikalski prvak Nikola Pašić.
U čl. 4 tada važećeg Vidovdanskog ustava pisalo je:… Svi su građani pred zakonom jednaki. Svi uživaju jednaku zaštitu vlasti,
dok je u čl.10 pisalo sljedeće:
– Nijedan građanin ne može biti izgnan iz države. On se ne može proterati iz jednog mesta u drugo, ni zatočiti u jednom mestu, osim u slučajevima koje je zakon izrično predvidio. Niko se ne može, ni u kom slučaju proterati iz svog zavičajnog mesta bez sudske presude.
Progon muslimanskog stanovništva na ovim prostorima posebno je izražen nakon Velikog bečkog rata (1683-1689) i velikog protjerivanja Muslimana Crne Gore poznatog kao „Istraga poturica“ 1711. godine. Inspirirani ovakvom ideologijom nastavljaju sa progonom muslimanskog stanovništva u drugoj polovini devetnaestog (Kolašin i Nikšić) i početkom dvadesetog stoljeća (Plav i Gusinje). Za samo deset dana u Plavu i Gusinju pokršteno je 12 300 Bošnjaka i Albanaca a oko 800 ubijeno. Relativno dobre odnose muslimanskog stanovništva prema novoj državi (Kraljevina SHS) u Plavu i Gusinju poremetio je dolazak Donjovasojevićke brigade na čelu sa brigadirom Avrom Cemovićem. Ime Avra Cemovića je itakako važno za razumijevanje genocida u Šahovićima i Pavinu Polju 1924. godine.
Genocid u Šahovićima i Pavinu Polju izvršen je u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine. Bio je to period mira, u ustavnoj i parlamentarnoj monarhiji Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sa organiziranim civilnim, vojnim i policijskim strukturama vlasti.
Prethodno je, 7. novembra 2024. godine ubijen Boško Bošković, inspektor ministarstva unutrašnjih djela, u penziji. Ubistvo se dogodilo u mjestu Obod kod Cera, na putu od Mojkovca prema Šahovićima. Zanimljivo je da su za ubistvo Boškovića bez provedene istrage i bilo kakvih dokaza odmah poslije ubistva osumnjičeni poznate muslimanske komite Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. Prema najvećem broju izvora, temeljenih na kasnijim priznanjima Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, u vrijeme ubistva Boška Boškovića bili su u Albaniji i Italiji a ubice Boškovića su crnogorske komite kolašinskog kraja Radoš i Drago Bulatović.
Obzirom da je ubistvo Boška Boškovića izazvalo takve posljedice podsjećamo na nekoliko važnih informacija iz njegove biografije koje mogu pomoći u rasvjetljavanju najvažnijih činjenica. Nakon njegovog ubistva operiralo se sa dvije velike laži. Prva da su Boška Boškovića ubile muslimanske komite Jusuf Mehonjić i Husein Bošković, što će se vrlo brzo potvrditi kao neistina. I druga da je Boško Bošković bio ugledni predstavnik stanovnika toga kraja. Ono što je pouzdano utvrđeno u vezi biografije Boška Boškovića je da je u obavljanju važnih državnih funkcija ispoljavao najsurovije oblike nasilja, kao što su prebijanje i zvjersko mučenje neistomišljenika, bilo da su Crnogorci ili Muslimani, napadi i zlostavljanje žena, otimanje stoke i nezakonito zatvaranje. Bio je žestoki pristalica ujedinjenja Srbije i Crne Gore pa je sve one koji na to nisu pristajali utjerivao „nasiljem“, iznuđujući strahopoštovanje prema vlastima. Prema dostupnim podacima Boško Bošković je učestvovao u pokrštavanju Muslimana/Bošnjaka 1913. godine, te se nasilnički ponašao prema pravoslavcima na području kolašinske i bjelopoljske oblasti. Zbog terora koji je sprovodio prema neistomišljenicima protiv njega je 1921. godine podnesena interpelacija Narodnoj Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Na sahrani Boška Boškovića koja je obavljena 9. novembra kod crkve u Poljima, pred masom okupljenog svijeta, predstavnici vlasti držali su raspaljive govore, pozivajući direktno na osvetu. U tom se posebno istakao načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cemović koji je nakon sahrane, predsjedniku opštine Lazaru Tomoviću i Sekuli Boškoviću, bratu ubijenog Boškovića rekao:
„Držʹ noćas u Vraneš, pali ubijaj. Ja ću sad za Bijelo Polje. Imate odriješene ruke za 24 sata. Crnogorci, suzama i lelekom ne žali se Boško, imate odriješene ruke da svećate Boška, na 24 sata, ja vam dajem odriješene ruke“.
Podsjećam na važnu činjenicu da je glavni podstrekač i organizator ovih zločina Nikodim Cemović, načelnik bjelopoljskog sreza sin brigadira Avra Cemovića najokrutnijeg naredbodavca i izvršioca zločina u Plavu i Gusinju 1913. godine.
Ubistvo Boškovića za koje je krivnja bez istrage i bilo kakvih dokaza pripisana Muslimanima bilo je povod i uvod u planirane i organizirane aktivnosti s krajnjim ciljem – etničkim čišćenjem Muslimana iz Vraneške doline.
Milovan Đilas u vezi s motivima zločina kaže: „Najljepše je u svemu ovom to da Boška nisu ubili muslimani nego Crnogorci, kolašinski glavari. To je moj otac saznao kasnije, od pouzdana druga. …Glavari koji su organizovali ubistvo nijesu ni prstom mrdnuli da spriječe pokolj muslimana. Oni su shvatili da je Boškovo ubistvo samo povod tome, potajno se radujući što jednim udarcem uklanjaju Boška i istrebljuju muslimane.
U vrijeme priprema za krvavi pohod na Šahoviće i Pavino Polje državne vlasti su pokupile kućne starješine i najuglednije muslimane kao taoce i odveli u zgradu poglavarstva u Šahoviće.
*****
Prema informacijama iz više izvora oko dvije hiljade naoružanih stanovnika Polja i Kolašina krenulo je u krvavi pohod na Pavino Polje i Šahoviće, predvođeni bivšim žandarmerijskim i vojnim oficirima (Nikola Đilas, Dimitrije Redžić, Sekula Bošković i drugi). Na najsvirepiji način ubijano je muslimansko stanovništvo Šahovića i Pavina Polja. Prema podacima načelnika pljevaljskog okruga ubijeno je oko 120 Muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi broj od preko hiljadu djece, žena i ljudi.
Milovan Đilas o ovom zločinu piše: „Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto takvo moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine, bila je prema ovome dječija igra“.
Krvavi pohod zločinaca trajao je dvadesetčetiri sata. Nakon što se u Šahovićima i Pavinom Polju pojavila redovna vojska bezakonici su se povukli. Preživjelo muslimansko stanovništvo razbježalo se ostavljajući sve za sobom, kuće, imanja i stoku. Imanja i dobra zauzeli su Crnogorci i Srbi najvećim dijelom uzurpacijom. Zabilježeni su rijetki primjeri plaćanja i otkupa zemljišta i to u simboličnim iznosima. Nikada nije provedena istraga o ovom zločinu niti krivično procesuirani nalogodavci i izvršioci. Posljedice ovih zločina, koje po svim elementima možemo kvalificirati genocidom, su potpuno istrebljenje Muslimana iz Vraneške doline, uništene džamije i promijenjen naziv mjesta. Naziv naselja Šahovići promijenjen je 1952 u Tomaševo. Težinu ovom zločinu genocida posebno daje činjenica da je izvršen u miru uz postojanje institucija civilne vlasti, vojske i policije. Predstavnici vlasti upozoravani su od strane uglednih Muslimana Bijelog Polja na moguće posljedice i ne samo što nisu reagirali nego su u tome aktivno ili pasivno učestvovali.
*****
Nakon izvršenja genocida zavladao je zavjet šutnje među stanovnicima Vraneške doline. Nekoliko kratkih informacija u crnogorskim i srbijanskim novinama čak veličaju ovaj čin obrazlažući ga „pravom na osvetu“ i „junačkim činom“.
List Pravda, glasilo Jugoslovenske muslimanske organizacije, izještava o zločinima u Šahovićima, kontinuirano od 10. novembra 1924. do 25. februara 1925. godine. Prva vijest je objavljena dan poslije zličina, 10. (novembra) pod naslovom „Grozno masakriranje sandžačkih muslimana“.
Dva dana poslije objavljuje se tekst pod naslovom „O pokolju u Sandžaku: Beogradska politika znala je, da će biti pokolj“.
Novi tekst objavljen je 13. novembra 1924. pod naslovom: „O krvavim događajima u Sandžaku: Politička pozadina i razlozi ubistva Boška Boškovića odgovorni – muslimani! – Iskorjenjivanje muslimana već prije zamišljeno“.
*****
U tekstu pod naslovom „Grozan teror u Sandžaku“ objavljenom 31. decembra 1924. godine autor opisuje prilike nakon zločina koje karakerišu nastavak terora i prisvajanje imovine. Autor između ostalog piše:
Uslijed poznatoga groznoga pokolja u Pavinu Polju i Šahovićima potpuno su opustjeli vrlo mnogi muslimanski tamošnji domovi i sada kao gavrani na lješinu, sjatili se junačka braća Crnogorci, da pokupuju od preostaloga maloga broja ženskinja i djece, nezaštićene i lišene svojih hranitelja, za smiješne cijene sva njihova imanja da ne bi kojom nesrećom pogan nekrst tuda opet zasjeo. Vlasti to postižu time što vrše nečuven teror nad svim tim stanovništvom, hapseći nevine i batinajući ih u zatvoru. Autor u tekstu poziva nadležne da što prije u Šahoviće upute ljekarsku komisiju kako bi se i sami uvjerili da u hapsani u Šahovićima leži oko 200 zatočenih Muslimana.
*****
Prema pouzdanim informacijama preživjeli Muslimani Šahovića i Pavina Polja nakog genocida odlaze u dva pravca. Značajan broj porodica seli u Tursku; manji broj zadržava u Pljevljima dok se preostali dio usmjerava prema Bosni i Hercegovini, konkretno sjeveru Bosne i Hercegovine u tadašnji Srez Brčko. Kao što smo prethodno vidjeli iz novinskog teksta objavljenog 18. februara 2025. godine u okolinu Brčkog doselilo je oko 400 osoba ili 140 familija. Najveći broj porodica je nakon kratkog zadržavanja u Gornjem Rahiću i Maoči naselio selo Islamovac koje se nalazi ispod planine Majevica. Bilo je to neplodno zemljište koje je najprije trebalo kultivirati. Mnogi su, zbog teških uslova života, odustali i trajno odselili u Tursku.
*****
Histriografija na prostorima Kraljevine Jugoslavije ne biježi nijedan vrijedan prilog kao rezultat istraživanja i dokumentovanja ovih zločina. Tako je bilo sve do 1958. godine kada je objavljen autobiografski roman Milovana Đilasa Besudna zemlja. Nakon odbijanja beogradskih vlasti da se knjiga štampa u Jugoslaviji Milovan Đilas ovu knjigu pod naslovom Land Without Justice objavljuje u Londonu 1958. Godine, da bi redigovano izdanje prevedeno i štampano u Beogradu 2005. godine. Knjiga Besudna zemlja je autobiografija piščeve mladosti i povijest njegove porodice, svjedočenje o beščašću i jednom vremenu koje nije imalo junake već samo žrtve. Motiv za pisanje knjige može biti i činjenica da je njegov otac Nikola Đilas učestvovao u krvavom povodu na Šahoviće i Pavino Polje, mada prema tvrdnji autora „nije učestvovao u masakru“
*****
Beogradska „Politika“ 17. novembra 1924. godine na sličan način izvještava javnost u tekstu „Za Boškovićevu glavu – krvava osveta na belopoljskim muslimanima“. Zločin se opravdava porukom Muslimanima da više neće trpeti „Njihov zulum i nasilje“.
Nerazumljiv nivo zaborava karakterisao je i potomke porodica iz Šahovića i Pavina Polja koji su doselili u Brčko i okolinu. O tome mogu svjedočiti i iz ličnih i porodičnih iskustava. U našoj kući se o zločinima u Šahovićima i Pavinom Polju rijetko govorilo a u nekim familijama vladao je zavjet šutnje. Česti izgovori roditelja bili su da ne žele pričom o „onom što je bilo“ izlagati djecu sopstvenim traumama. A onda su njihova djeca 1992. godine doživjela strašne zločine inspirirane istim ideologijama i namjerama.
*****
Danas se navršava stotinu godina od genocida u Šahovićima i Pavinu Polju. Ovaj veliki jubilej obilježen je i obilježava se uz različite i dostojne programe i aktivnosti. U Crnoj Gori je formiran poseban odbor na čijem čelu je uvaženi reis Crne Gore Rifat ef Fejzić. Organizirano je nekoliko naučnih skupova u više gradova a prvi puta nakon sto godina klanjana je dženaza ubijenim Bošnjacima Šahovića i Pavina Polja u Bijelom Polju i Turskoj. U septembru mjesecu ove godine pred crnogorski parlament upućen je Prijedlog Rezolucije o genocidu u Šahovićima koji su potpisali poslanici Bošnjačke stranke. Pojasnili su da je Prijedlog Rezolucije o genocidu u Šahovićima, inicirao Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima, na čijem su čelu reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić i akademik Šerbo Rastoder, kao potpredsjednik.
*****
Bošnjaci Šahovića i Pavina Polja preživjeli su strašna iskustva. Nakon zločina i gubitka imovine nastupile su godine borbe za preživljavanje. Koliko je i kakvih iskušenja različitih vrsta stalo u živote preživjelih i njihovih potomaka??? Nisu se ni opravili od posljedica genocida 1924. nastupio je II svjetski rat i nova iskušenja. Tokom devedesetih godina potomci Bošnjaka iz Šahovića i Pavina Polja bili su ipak svjesniji opasnosti velikosrpske ideologije i dali ogroman doprinos u očuvanju prava na život i dostojanstvo Bošnjaka i domovine Bosne i Hercegovine. Brojni su šehidi i poginuli borci u Brčkom i Čeliću iz redova potomaka Bošnjaka iz Šahovića i Pavina Polja.
Ali uprkos svim ovim neopisivim nevoljama i prijetnjama život je pobijedio. Ovu činjenicu na najbolji način potvrđuju blistavi primjeri uspjeha koje postižu potomci iz Šahovića i Pavina Polja u nauci, sportu, biznisu. Mogao bih pola sata nabrajati takve primjere i opet ne pomenuti sve. Jedan od takvih, najzaslužniji za naša okupljanja u Americi je Aziz Šahović. Potiče Iz jedne od najbrojnijih familija Šahović, po kojoj je i nazvano ovo naselje. Od doseljavanja u Islamovac 1924. godine pokazuju nevjerovatnu vitalnost i upornost. Poslovni uspjeh porodice Šahović u Sjedinjenim američkim državama vrijedan je divljenja i na ponos svima nama.
Zašto je važno govoriti o ovim i drugim traumatičnim iskustvima iz naše prošlosti. Preživjeli članovi porodica prenose što svjesno, što nesvjesno sjenu transgeneracijske traume na nove generacije. Rješavanjem i proradom traume u jednoj generaciji, omogućujemo psihički boljitak u narednim generacijama. Osim toga, sjećanje na ove zločine je od presudne važnosti za kolektivnu svijest svake porodice, zajednice ili nacije. Jer kada u sjećanju sistematski ustrajemo to postaje dio kulture pamćenja koji će se prenositi i čuvati s generacije na generaciju.
Stanovnici Šahovića, danas Tomaševa, i dalje odbijaju priznati zločin za koji nisu odgovorni; ne dozvoljavaju postavljanje spomenika i usvajanje rezolucije o priznanju genocida u Šahovićima. Želim vjerovati da je sve ovo što radimo proteklih godina i na stogodišnjicu zločina početak suočavanja i put ka pomirenju. Argumenti koje čujemo i čitamo posljednjih sto godina kojima se ovaj zločin opravdava i relativizira su kao pokušaj da se fenjerom nadmaši sjaj sunca, zaključio je Suljević.
Ćamil Šahmanović: Čuvajmo se genocida
U New Yorku se obratio Plavljanin starina Ćamil Šahmanović koji je direktni potomak iz Šahovića. Sin je rah. Džema Šahmanovića i rah. Šaćire Mušović-Šahmanović. Šaćira je kćerka čuvenog Šerif-ef. Muševića, koji su imali trgovinu u Šahovićima. Rah. Šaćira je imala 14 godina kada je u novembru 1924. počinjen genocid u Šahovićima.
– Čast mi je da se kao potomak tog groznog zločina pojavim pred vama i da kažem da nas još ima i da nas niko neće moći uništiti. Ja sam potomak Šerif-ef. Muševića i nane Alje rođene Šahović, tako je započeo obraćanje Ćamil Šahmanović.
– Moja majka Šaćira je 1991. godine okupila sve nas, ali i ranije, i ispričala nam strahotama zločina u Šahovićima. Ranije nismo to tek tako ozbiljno prihvatili, ali kada je počeo rat u Bosni, dobro smo shvatili njene poruke i svjedočenje. Jer je ona imala 14 godina kada je počinjen genocid u Šahovićima, vidjela je strahote i bila je u stanju da zapamti događaje.
Koliko sam do tada saznao, to je bila jedna od prvih priča i svjedočenja koje je rekla moja rah. Majka, rekao je Šahmanović.
Pohvaljujući studioznu prezentaciju o genocidu u Šahovićima koju je imao Ćazim Suljević, Šahmanović je istakao:
– Ovo bi trebao da nam bude čas historije, i da se čuvamo genocida koji se stalno ponavljaju nad našim dobrim Bošnjanima, dobrim muslimanima.
Majka nam je uvijek govorila, nemojte na nejakog, nemojte na djecu i žene niti mali prst podići. Pamtite… a ovo što danas radimo i podsjećamo je osveta, jer nismo zaboravili. Sto godina je prošklo, to je dug pariod a da crnogorske vlasti, odnosno Kraljevine SHS, nisu ništa učinili da zaštite nevine ljude koji su živjeli u pitomoj Vraneškoj dolini. Ujedno je namjera da se tako nešto dogodi da bi se domogli plodne zemlje i doline.
Ovaj dostojanstveni skup i Suljević što je govorio da pamtimo i nikada ne zaboravimo, zaključio je Šahmanović.
Mr. Senahid Halilović: Ne postoji ni jedno veče
da ne sanjam Srebrenicu i Bosnu
Tužna je bošnjačka prošlost od devedestih pa tri stoljeća unazad. Svaki bošnjački prag je okrvavljen, od Prijedora, Ključa, Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Foče, Višegrada, Srebrenice, Sjenice, Hadžeta, Limske doline, Bihora, Šahovića, Plava, Gusinja… U vaktu velikosrpske agresije 1992-1995., Srebreničanin mr. Senahid Halilović se jedini uspio spasiti od muških glava u njegovoj porodici, njegovog oca i tri brata ubili su Srbi u genocidnoj kampanji kada su za nekoliko dana u julu 1995., ubijeni više od deset hiljada Bošnjaka – braće, sestara, sunarodnika.
Hvala svima koji ste došli da pokažete da ima onih koji se sjećaju žrtava i genocida, i svega onoga što se dešavalo Bošnjacima, odnosno muslimanima na prostoru bivše Jugoslavije, Balkana.
Mene je kao osobu genocid u potpunosti izmijenio, kako mentalno, tako i fizički. Genocid koji je počinjen u Srebrenici, urezan je u mome mozgu, srcu, tijelu… sa time ja ustajem, spavam, mislim, sanjam. Ne postoji ni jedno veče da ja ne sanjam Srebrenicu i Bosnu. Ne sanjam nikada Ameriku. Oženjen sam čovjek i imam troje djece. Ne sanjam moju ženu, moju djecu. Ali ja sanjam moje prijatelje. Ja sanjam moju školu, profesore, drugove sa kojima sam plivao, igrao futbal. Ja sanjam moje knjige koje sam čitao kada sam bio osnovac, srednjoškolac, da ih ponovo čitam… Ono što se dogodilo u Srebrenici to se ne može napisati u jednom tomu knjiga… nego svaka osoba je doživjela na svoj način. I ja sam isto tako.
Ja sam osoba koja je preživjela genocid. Ja sam prošao taj put, bio u ratu u okoljenoj Srebrenici. Ja nemam sjećanje kako su granate padale, ustvari mogu se prisjetiti kada hoću, ali ono što je stalno prisutno u mome mozgu to su oni rastanci. Recimo, rastanci sa najmilijima, one zadnje riječi. One riječi koje su stajale u grlu, a grlo je bilo stegnuto, a pljuvačka nije dala da izađe ta riječ…, – rekao je pored ostaloga Halilović u emotivnom obraćanju.
Nakon komemoracija u Harrisburgu i New Yorku imami bošnjačkih zajednica pred duše šehida – žrtava genocida u Šahovićima su predvodili dženaze el Gaib – u odsustvu i proučili dove: hafiz Hako-ef. Omeragić, Zenaid-ef. Granić, Nedžad-ef. Avdović, hafiz dr. Mohammed Motawee, Nermin-ef. Huseinović i Kemal-ef. Bektešević.
Posebne pohvale svim članovima hora BHICNY „Bosanske ruže“ koji su sa prisustvom upotpunili ovo veče, a izvođenjem ilahija i kasida oduševili sve prisutne.
Na kraju komemoracija u Harrisburgu Begzudin-ef. Jusić, a u New Yroku h. Senad Ahemtović pročitali su apel zvaničnicima Crne Gore, Predsjedniku, Predsjedniku Skupštine, Predsjediku Vlade i Potpredsjedniku Vlade, koji su potomci žrtava genocida iz Šahovića nakon komemoracija u Harrisburgu i New Yorku, uputili podršku rezoluciji o genocidu nad Bošnjacima Šahovića koju su poslanici Bošnjačke stranke Crne Gore uputili u parlamentarnu proceduru.
Jedan od naših mladih patriota Adi Ždralović u znaku zahvalnosti uruči je lijepe dvije hedije Azizu Šahoviću, zastavu Armije RBiH i zastavu Sandžaka.
Posebno se želimo zahvaliti ali i pohvaliti za odlično vođenje i moderiranje programa u New Yorku Adilu Kardović Todić a u Harrisburgu Ali Šišić.
Organizatori komemoracija u Harrisburgu i New Yorku:
– Brother & Sisters, – vlasnici Aziz i Vedad Šahović
– Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija
– The B&H islamic center of Pennsylvania – Mechanicsburg
– Bosniaks Islamic Cultural Center of Carlisle, PA
– Bošnjaci.Net
– Islamska zajednica i Kulturni centar Plav-Gusinje u New Yorku
– Bošnjački islamski kulturni centar – Richmond Hill, NY
– Bosansko-hercegovački islamski centar, NY
– Bošnjački islamski kulturni centar-Astoria, NY
– Islamski kulturni centar Monticello, NY
– Centar bošnjačko-američke zajednice – Elmwood Park, NJ
– Asocijacija Bošnjaka Albany
PROMOCIJA ROMANA TVRĐAVA SLOBODE, AUTOR AVDO METJAHIĆ
Promotor romana je bio mr. Senahid Halilović, koji je istakao:
Nedavno je iz štampe izašao roman Tvrđava slobode, autora Avde Metjahića. Ovo je Metjahićev peti roman u kojima je udefterio važne historijske događaje, previranja i ličnosti iz svog zavičaja Plava i Gusinja, te drugih djelova Sandžaka, Bosne, Kosova, Albanije, CG pa do daleke Turske. Na romanu Tvrđava slobode, Metjahić je radio više od dvije godine, istražujući i koristeći materijale iz arhiva Turske, CG, Albanije i druge izvore.
Avdo je odličan pripovjedač događaja u zavičaju. Kada budete čitali ovaj roman pričom će vas nositi kroz težak vakat nakon genocida nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju 1912, 13 i 19.
Zatim u period genocida nad Bošnjacima u Šahovićima 1924., dolazak muhadžira u plavsko-gusinjski kraj, kada su tražili utočište i njihove teške odoluke da im se pomogne da idu ka Turskoj.
Period nakon 1912, 13. i 19., zatim tokom 20-tih i 30-tih, a onda Drugi svjestki rat i kasnije, bio je izuzetno težak u našem kraju. Okupatorska vlast nametnula je zločinačke standarde, strah je vladao cijlom plavsko-gusinjskom dolinom. Mnogi naši mladići su nestajali preko noći ili ubijani na kućnom prago od strane vlasti, žandamerije kao i onih koje je vlas obukla, naouružala a oni hodali od sela do sela pljačkali i ubijali najbolje mladiće koji su stasali nakon genocida 1912., 13. i 19.
Ovaj roman je štampan u izdavaštu Pravde i Bosnjaci.net.
Avdo Metjahić (76) rođen je, kako voli reći, u plavsko-gusinjskoj ljugi. U mladosti je živio i na Kosovu, a već 55 godine sa svojom porodicom živi i stvara ovdje u tuđini, u SAD, gdje je uz rad i penzionerske dane podizo djecu, unučad, ali i stigao da putuje i napiše sve svoje romane, I stotine drugih tekstova u kojima je afirmisao svoj rodni kraj i trgao od zaborava brojne događaje i ličnosti od rodnog kraja i šire.
Jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca akademik prof. dr. Ferid Muhić, napisao je recenziju “Herojska epopeja Plavljana i Gusinjana” koju možete na Bosnjaci.net pročitati u cjelosti.