Piše: Jagoda Savić
Enriko Đanini (Enrico Gianini) je do 2018 godine bio radnik na aerodromu Malpensa kod Milana na kom je vršio poslove utovara i istovara aviona. Prije nekog vremena je počeo da objavljuje tekstove o geoinžinjeringu, kojim se može uticati na klimatske i meteorološke prilike. Enriko Đanini je je postao poznato lice u oblasti ekoloških bitki i mnogim Italijanima je bio referentna tačka zbog njegovih dubinskih istraga i javnih pritužbi.
Enriko je postao poznat kada je iz auspuha aviona lično uzeo tečne uzorke i zatražio njihovu analizu u jednoj francuskoj laboratoriji. Rezultati izvršene analize su bili više nego skandalozni jer su otkrili prisustvo teških metala u gorivima koje avioni koriste za letenje iako reaktorima za let oni uopšte nisu potrebni. Među njima su bili hemijski elementi barijum, natrijum, hrom, olovo i tragovi uranijuma. Barijum utiče na nervni sistem, izaziva teško disanje, visok krvni pritisak, oštećenje bubrega, otkazivanje respiratornih organa i smrt. Natrijum izaziva jaku žeđ, suvu kožu, slabost, povećani krvni pritisak, poremećaje srčanog ritma, probleme sa mozgom i moždani udar. Hrom utiče na metabolizam ugljenih hidrata, masti i bjelančevina. Olovo izaziva glavobolju, razdražljivost, probleme sa pamćenjem, neplodnost, a kod djece može jako loše da utiče na srce, kosti, zglobove, bubrege, zube, crijeva, reproduktivne organe i imuni sistem. Uranijum je kancerogen i utiče na mutiranje zbira gena svih ćelija muških i ženskih spolnih organa.
Enriko je bio sretan što je pribavio laboratorijski nalaz o trovanju vazduha iz aviona i imao je veliku nadu da će taj njegov materijalni dokaz zaštiti zdravlje Italijana od ovih opasnih hemijskih supstanci. Iz tog razloga je s velikim entuzijazmom rezultate uzoraka iz auspuha aviona podnio Javnom tužilaštvu u mjestu Busto Arsizio kod Varezea (Varese) u regionu Lombardija gdje inače i živi. Kad je vidio da ovo tužilaštvo nije pokrenulo nikakvu istragu, Enriko je istu informaciju dostavio svim javnim tužilaštvima u Italiji. Međutim, talijanska tužilaštva nisu pomjerila ni trepavice da ispitaju ovaj iznimno značajan problem trovanja građana udisanjem u javnom zdravstvu.
Naguravanje autom na cesti:
U martu 2019 se Enriku desio jedan čudan događaj. Naime, po njegovim riječima, dok je vozio svoj automobil, drugi automobil je pokušao da ga izgura s ceste. Enriko je uspio da izbjegne nesreću, a zatim je počeo da prati vozilo koje je nalijetalo na njega kako bi snimio registarsku tablicu i obavijestio saobraćajnu policiju. Ubrzo nakon toga je stigla policija, ali su policajci navodno tvrdili da ih je kontaktirao vozač drugog vozila i optužio Enrika da je odgovoran za opasan saobraćajni manevar. Policija ga je pretresla i tada je jedan od policajaca policajac prijavio da ga je Enriko udario i da je zadobio iščašenje prsta. Medicinska dokumentacija u dosijeu je pokazala povredu prsta tog policajca, ali je Enriko negirao da je policajca uopšte dodirnuo. Enriko je zbog ove epizode izveden pred sud i nakon provedenog sudskog postupka je osuđen na šest mjeseci zatvora zbog te nanešene povrede. Četrdeset dana je odslužio u zatvoru, a ostatak vremena u kućnom pritvoru. Kasnije je ovaj sudski predmet predmet ponovo otvoren i Enriko je smješten u zatvorsku psihijatrijsku bolnicu.
Da li je Enriku zaista bilo mjesto u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa? Zašto sam posumnjala da se radi o namještenom postupku? Prije svega, u Enrikovom opisu sopstvenog ponašanja uočavamo njegov poriv „da prati vozilo kako bi snimio registarsku tablicu“ a ovakav motiv pokretač može da ima samo neko ko je nepravedno bio izložen neugodnosti i ko je želio da razotkrije izazivača neugode. Drugo, postupajući sudija Danijela Fratini (Daniela Frattini) uopšte nije utvrđivala okolnosti izguravanja sa ceste već se fokusirala samo na iščašeni prst i time u startu pokazala da ima neobjektivan pristup prema optuženom Enriku. Treće, Enriku nije bio pripisan fizički napad na službeno lice na dužnosti iako ga je možda i počinio, i nasuprot tome što je takav napad u cijeloj Evropi krivično djelo sudija Fratini Enrika za njega nije teretila. Treće, svi mi koji pratimo rad pravosuđa, iste sekunde uočavamo da je za vrlo laku tjelesnu povredu propisana novčana naknada štete za zdravlje koju je počinilac nanio oštećenom, i da presuda je presuda sudije Fratini trebala da sadrži iznos novca koji osuđeni treba da plati.
Četvrto, sudija Fratini je donijela presudu o zatvorskoj kazni za iščašenje prsta umjesto novčane naknade štete, pa mislim da bi pravnici bili saglasni da je zatvorska kazna krajnje neproporcionalna i maksimalno preuveličana u odnosu na povod. Zato sam ubijeđena da iza cijelog saobraćajnog događaja stoji neka mutna pozadina i da je vozač automobila koji je Enrika izguravao sa ceste bio poslat da izazove saobraćajni incident ili saobraćajnu nesreću, kako bi se vještački stvorila pravna situacija preko koje bi se Enriku natrljao nos ili skinula glava s ramena. Sudija Fratini nije uspjela ili nije htjela da shvati da okolnosti izguravanja sa ceste ukazuju na mogućnost da iza vozača –izgurivača stoji nalogodavac koji mu je tu uslugu platio.
Na suđenju za iščašenje prsta je sudija Fratini naložila psihijatrijsku procjenu Enrika Đaninija i povjerila je Psihijatrijskoj bolnici Galarate (Gallarate) koja se nalazi u Varezeu. Voljela bih da imam priliku da sudiji Fratini objasnim da većina građana čije izjave sam čitala na društvenim mrežama njeno suđene vidi kao režimski represivno. Isto tako bi bilo važno da nam sudija objasni zašto je za iščašenje prsta tražila Enrikov psihijatrijski pregled ??? Vještačenje je obavio dr. Antranik Baliant (Antranik Balliant) iz psihijatrijske bolnice Galarate, koji je postavio dijagnozu da Đanini pati od psihoze, odnosno da ima paranoidni poremećaj koji treba liječiti psihotropnim lijekovima. Tačnije rečeno, svom stručnom izvještaju je psihijatar definisao Enrika kao osobu koja pati „od šizoidnog poremećaja ličnosti koji se klasificira kao sumanuti poremećaj karakterisan jakim osjećajem progona i zavjere”. Na internetu ima veliki broj video snimaka o geoinžinjeringu na kojima Enriko djeluje krajnje suvislo, razborito i pribrano, pa ova psihijatrijska ocjena jako odudara od utiska koji Enriko ostavlja na gledaoce njegovih video snimaka na internetu.
Đaninijeva partnerka Greta Regant je izjavila da je psihijatar tokom intervjua djelovao uravnoteženo i smireno, i da je čak i izjavio da je optuženikova istraživačka aktivnost u oblasti geoinženjeringa rezultat ličnog interesa, koje je nebitno u procjeni stanja njegovog mentalnog zdravlja. Međutim, Greta je prisustvovala i psihijatrovom saslušanju u sudnici, pa je rekla da je isti psihijatar djelovao kao druga osoba, da nije bio smiren, već se činilo da je bio pod prijetnjom, ucjenom ili pritiskom”.
Izmjena psihijatrovog mišljenja:
Sudija Fratini je 7 oktobra 2019 godine Enriku izrekla presudu , proglasila ga odgovornim za zločine koji mu se pripisuju, zločini su obuhvatali iščašenje prsta policajca i osudila ga na kaznu od šest mjeseci zatvora, uz plaćanje sudskih troškova. Sudija Fratini je u presudi takođe napisala: “Stoga se smatra da se optuženi u ovom trenutku treba smatrati opasnim jer nema namjeru da liječenje traži dobrovoljno. To sprječava da mu se odobri odgađanje izdržavanja kazne i dovodi do toga da se nad njim moraju primjeniti sigurnosne mjere, prema sadržajnim indikacijama koje je formulisao vještak“. Sudija Fratini je primijenila sigurnosnu mjeru tako što je propisala da ga psiho-socijalni centar CPS zbrine na period od jedne godine. Sam Enriko je objasnio ovaj dio suđenja u videu koji je objavio početkom 2020 godine. Ne znam iz kog razloga sudija nije pažljivo čitala izjavu policajca koji je Enrika prijavio jer on nije naveo da je Enriko u momentu napada izgubio kontrolu nad sobom i takođe Enrikovo ponašanje nije ocijenio kao nasilničko, pa nije uočila da je on Enrika optužio samo da mu je napravio iščašenje prsta. Još ne znam kakvim agrumentima bi sudija mogao objasniti zašto je Enriku uskraćena sloboda i zašto je podvrgnut bolničkom tretmanu, a da sudijini argumenti po ovom pitanju imaju logičko i moralno opravdanje.
Enriko se branio od pomenutih optužbi tako što je dao punomoć za zastupanje u ovom predmetu poznatom advokatu za krivične predmete Federiku Lugoboniju ( Federico Lugoboni). Ovaj advokat je odabrao psihijatra Aleksandra Melucija (Alessandro Meluzzi) da da svoje stručno mišljenje o Enrikovom psihičkom stanju. Ovaj psihijatar se izjasnio da je Enriko Đanini lucidan i uračunjiv. Tako se došlo do situacije da imamo dva potpuno oprečna stručna mišljenja od dva psihijatra čije znanje ne može ni da se uporedi. Prvi je potpuno anonimni doktor od za kog se Internetu nije mogao naći čak ni zapis da je uposlen u bolnici Galarate, niti da je ikada vještačio u nekom drugom sudskom predmetu, niti da ga je ikada ijedan novinar pitao za mišljenje o nekom problemu mentalnog zdravlja, niti da je ikada neki novinar sa njim objavio intervju o psihijatrijskim pitanjima, a ne treba posebno ni isticati da se na Internetu ne pojavljuje ni jedan doktorov objavljeni tekst u nekom stručnom časopisu. Ovo je ukratko naučna težina doktora koji je vještačio Enrika po zahtjevu suda.
Nasuprot doktoru Baliantu, drugi sudski vještak je univerzitetski profesor prihijatar čije znanje je priznato i u evropskim i u svjetskim naučnim krugovima. Ukratko rečeno, imamo sučeljavanje stručnog mišljenja anonimusa protiv renomiranog profesora. Ja ne padam na titule i funkcije i meni akadmeska zvanja profesora Melucija ne znače apsolutno ništa, ali je ovaj profesor često gostovao u programima televizije RAI koje sam gledala i u svakom nastupu bez izuzetka je ostavljao utisak dobronamjernog vrhunskog stručnjaka. Zato, ako je profesor Meluzi smatrao da je Đanini lucidan i uračunjiv onda ja prihvatam da je njegovo stanje zaista takvo. Kad bi Italija bila pravna država u punom smislu te riječi, onda bi sudija Fratini pred važećom talijanskom disciplinskom komisijom morala da odgovori na pitanje zašto je između potpunog anonimusa i profesora sa jakim referencama dala svoje povjerenje anonimusu? Sudija je napravila grešku i u kognitivnoj obradi dva vještačenja, a zakazalo je i njeno moralno rasuđivanje. Nama koji smo okrenuti duhovnim praksama se čini da se ovakve sudije ne boje ni Boga ni Božije kazne.
Enriko se plašio da će mu biti prisilno davani psihotropni lijekovi koje nije želio da uzima, i zbog toga se nikada nije prijavio ni policiji ni psiho-socijalnom centru CPS, čime je počinio krivično djelo „kršenja nametnutih obaveza“. Enrikov slučaj se ponovo otvorio jer se on nije pridržavao uputa da se periodično javlja u Kvesturu niti uputa da ide u CPS da se liječi. Iz tog razloga su nadležni trebali utvrditi da li je Enriko „socijalno opasan“, odnosno „opasan po okolinu“.
Zbog toga je 20 februara ove godine uhapšen i odveden u CPS na nekoliko dana, gdje je pristao na davanje tableta za spavanje, s obzirom na poteškoće sa spavanjem, ali je odbio sve ostale medicinske i farmakološke tretmane. Dana 25 februara je prebačen ju REMS u Kastiljone dele Stiviere (Castiglione delle Stiviere) u Mantovi, gdje se i danas nalazi. REMS je bivša sudsko-psihijatrijska bolnica, tačnije rečeno objekat za pritvor, a njen tačan naziv je Rezidencija za izvršenje sigurnosnih mjera.
Zabrana kontaktiranja:
Zbog važećih propisa u toj zatvorskoj bolnici Enriko ne može koristiti mobilni telefon niti imati kontakt s vanjskim svijetom. Neće moći razgovarati sa svojim advokatom prvih 10 dana nakon ulaska u ustanovu. Ujutro 4 marta mu je bilo dozvoljeno da razgovara sa svojim bratom o administrativnim i birokratskim pitanjima, uključujući upravljanje kućom. Njegov brat je rekao da se Enriko osjećao malo iscrpljeno i usporeno, i da je imao blage poteškoće u artikulaciji i izgovoru riječi. Na dan prebacivanja u Kastiljone dele Stiviere, osoblje REMS-a je kontaktiralo njegovu partnerku Gretu, ali su operateri “opservacijskog” objekta odlučili da ona neće moći pristupiti Enriku mjesec dana. Greta i Enriko su imali svoj posljednji kontakt 24 februara kada je Enriko bio prilično obeshrabren i napisao joj je „Znam da te više nikada neću vidjeti“.
Enrikovi pomagači, advokat i doktor od povjerenja su nakon nekog vremena mogli posjetiti Enrika u zatvorskoj bolnici. Njih dvojica su tom prilikom obavijestili nadležne o italijanskim nadustavnim zakonima kao što je Zakon o ratifikaciji međunarodnih ugovora br. 881/77 i 848/55, jer su to zakoni višeg ranga od lokalnih talijanskih i koji se u pogledu poštovanja ljudskih prava moraju poštovati po sili zakona. Ova obavijest je već poslana putem certifikovane elektronske pošte koju nazivaju PEC dana 16.03.2025 putem „Obavještenja o usklađenosti”. Greta je rekla da joj je nakon toga bilo dozvoljeno da vidi Enrika pod nadzorom i u prisustvu socijalnog radnika i psihologa: „Enriko se, nažalost, pojavio pod sedativima, sa očima koje su sjajile od emocija, drhtao je i tijelo mu je bilo omlitavljeno i bio je veoma umoran i fizički i duševno. Govorio je s poteškoćama i usporeno i bila sam duboko dirnuta što ga vidim u tom stanju.”
Enriko i ja imamo 543 zajednička prijatelja na Fejsbuku. Poslala sam mu poruku u komentar ispod njegove zadnje objave koju je postavio u februaru prije nego što je uhapšen. Napisala sam da sam samo htjela znati kako je i na moj komentar nisam dobila nikakav odgovor. Na taj način sam shvatila da se Enriko zaista nalazi u potpunoj blokadi i da mu socijalni kontakti nisu dozvoljeni. Enriko bi, da ima pristup internetu, na dobronamjerno pitanje odgovorio makar iz kurtoazije.
Podrška građana:
Na platformi Telegram se nalazi kanal “I Guardiani del Cielo” , što bismo preveli kao „Čuvari neba“ koji vodi njegova partnerka Greta i koji je prikupio oko 1500 članova u roku od nekoliko sati otkada je objavljena vijest o Enrikovom hapšenju. Zatim, tu je i kanal „Ažuriranje o Enriku Đaniniju“. Njegovi rođaci, prijatelji, poznanici i ostali građani izražavaju podršku i solidarnost i vrlo izraženo ogorčenje zbog Enrikovog prisilnog smještaja u zatvorsku bolnicu. Svi oni smatraju da je Enriko lucidna, uravnotežena i mirna osoba. Neki talijanski novinari koji su izvještavali o ovom slučaju su u svojim tekstovima koristili pojmove kao što su kafkijanski proces , po uzoru na čuveni roman „Proces“ Franca Kafke , koji ima značenje besmislenog, komplikovanog i bez mogućnosti izlaska iz situacije. Neki drugi novinari su koristili izraz novi Gulag, što je naziv za sovjetske logore za prisilni rad, aludirajući na roman „Arhipelag Gulag“ nobelovca Aleksandra Solženjicina.
Zašto Enriko smeta:
Evo samo jednog od Enrikovih govora da bolje shvatimo težinu njegove javne riječi. Na jednoj od platformi je Dijana M. Skubla (Diana M. Scubla) organizovala diskusiju na temu „Otrovano nebo i zemlja“. Enriko je bez imalo oklijevanja progovorio o nesreći koja se dogodila 9 jula 2024 godine na aerodromu Malpensa. Tog dana je Boing 777 južnoameričke kompanije Latam sa 383 putnika na letu LA8073 ZA San Paolo u Brazilu, repom grebao pistu aerodroma preko 700 metara. Talijanski list Koriere (Corriere) je konsultovao dva komandanta sa višedecenijskim iskustvom i oni su objasnili da je avion poletio brzinom 56 kilometara na sat koja je bila niža od potrebne. To je gotovo sigurno bilo zbog greške u proračunu ukupne težine aviona koja je dovela do postavljanja preniskog ubrzanja, ali je najvjerovatnije bilo presudno da je kasnije uopšte poletio što je pista Malpense duga. Piloti su u putnim dokumentima naveli da je u rezervoarima bilo 109.625 kilograma kerozina. Listovi koje je izdao dobavljač potvrđuju da je u Milanu bilo natočeno 122.702 litre, što je približno 96.700 kilograma goriva, plus ono što je ostalo od prethodnog putovanja. Jednom kada se avion našao na visini, prije povratka radi potrebnih provjera, bacio je iz vazduha kvintale kerozina, što je bilo klasično izlivanje goriva na poljoprivredno i stambeno područje, koje je uzrokovalo ozbiljne posljedice po zagađenje okoline.
Šanse za pobjedu:
Najviše bi me obradovalo da vidim Enrika i Gretu ponovo u zagrljaju u njihovom domu u Busto Arsizio. Međutim, ukupno stanje u oblasti geoinžinjeringa i zagađenja vazduha pokazuje da država Italija čini vrlo samoubilačke poteze. Taj samouništavajući pristup nadležnih prema zaštiti okoline i zdravlju građana nema ni resurse ni motiv da da podršku Enriku Đaniniju. Jedan od upečatljivih primjera stanja u tom sektoru je dao Simone Ipolito (Simone Ippolito), uzgajivač riže, koji je opisao kako je gorivo kontaminiralo rižina polja i stambena područja, ističući potencijalnu štetu po usjeve i javno zdravlje. Simone se takođe bori protiv eksproprijacije rižinih zemljišta u područjima Verčeli (Vercelli) i Biela (Biella) u regionu Piemonte. Za one kojima je ovaj pojam nepoznat, eksproprijacija je pravna radnja kojom nepokretna imovina prelazi iz privatnog u javno vlasništvo. U području Piemonte su vlasti planirale da do 2030 godine pet hiljada hektara poljoprivrednog zemljišta pretvore u zemljišta sa solarnim panelima. Širenje fotonaponskih parkova na poljoprivrednom zemljištu narušava krajolik, zagađuje tlo i mijenja lokalnu mikroklimu, ugrožavajući lokalnu poljoprivredu i biodiverzitet. Simone je govorio i o triku za transformaciju poljoprivrednih područja u industrijska područja i o ucjenama multinacionalnih kompanija. Takvom kontekstu više odgovara Enriko Pod zemljom ili Enriko iza rešetaka nego Enriko buntovnik.
Enriko će u zatvorskoj bolnici morati odslužiti godinu dana zatvora, a taj rok se može produžiti svakih šest mjeseci. Nakon tog boravka u zatvorskoj bolnici bi mogao uslijediti još jedan boravak u trajanju od vjerovatno 12 mjeseci, ograničenja slobode, uz obavezu da se svake sedmice prijavljuje u policijsku stanicu i periodične psihijatrijske posjete uz moguću prisilnu primjenu psihotropnih lijekova u CPS-u psiho-socijalnom centru- CPS u mjestu Busto Arsizio. Njegov slučaj zahtijeva konkretne odgovore i javno suočavanje sa temom sloboda, pravda i temeljna ljudska prava. Naime, metod na koji je država odlučila da interveniše postavlja pitanje da li jedan disidentski glas smije biti nasilno ugašen i to uz šake lijekova koji mute mozak ???