Biti mama je izazov bez obzira koliko godina imaš. A kako to izgleda kad u tu avanturu kreneš u četrdesetima? Koje je sve izazove i komplikacije prošla, otkrila nam je Gianna Kotroman, radijska i TV voditeljica
Mama s 40 i kusur? Bez razmišljanja, DA! Osobno ne vidim razliku između mladih i “starijih” mama. U protivnom se ne bih odlučila postati Lukasova mama s 42,4 godine. Iako priznajem da okolina nije uvijek pozitivno reagirala, ali to me nije obeshrabrilo ni najmanje. Bilo je komentara tipa “Što si čekala dosad?” ili “Zar te nije strah?” ili “Molim? Mama s 40?” Nije me bilo strah ništa više, nego bilo koju mlađu trudnicu. Moja odluka, moja trudnoća i moje dijete. Nismo pokušavali godinama pa na kraju napokon uspjeli. Lukas se rodio iz druge trudnoće začete prirodnim putem, prva je nažalost završila spontanim pobačajem, ali nismo odustali iako nam kalendar baš i nije išao u prilog. Kažu što si starija, šanse za trudnoću ti se smanjuju. Pogotovo nakon četrdesete.
Bilo je komplikacija, prvih 40 dana sam zbog laganog krvarenja ležala u Petrovoj na strogom mirovanju. Pišem laganom jer uspoređujući s krvarenjem pred porod ovo je bilo “ništa strašno”. To se događalo i drugim mlađim mamama. Kad prevališ četrdesetu s liječničke strane si pod ogromnim povećalom. Ideš na sve moguće i nemoguće pretrage, mjere ti šećer, tlak, paze te jer su rizici za komplikacije veći. Radiš testove tipa kombinirani probir ili Harmony. Zlu ne trebalo. Gdje su me uputili ja sam išla. Mislim da bih tako reagirala svaka odgovorna buduća majka.
Sjećam se kad sam saznala za trudnoću. Neopisiv osjećaj. Ponosna i sretna do neba. Odmah sam počela razmišljati kako će moja beba izgledati, zvati se, tisuću planova u glavi. Jednostavno ti se promijeni perspektiva na život. Sve počneš drugačije gledati. Sjećam se da su me sa šest tjedana trudnoće stavili na dijetu zbog gestacijskog dijabetesa i nije mi padalo napamet kršiti plan prehrane. Nakon 40 dana strogog mirovanja u bolnici, isti režim vrijedio je i kod kuće. Lezi i ne mrdaj! Tako je i bilo. Odlazila sam na redovite kontrolne preglede jednom u tri tjedna i pratila razvoj bebača. Bilo je OK. Što se tiče strahova nisu se bitno razlikovali od drugih mama. Samo neka je živo, zdravo i sve prođe dobro.
Od komplikacija sam imala i placentu previju zbog koje sam skoro mjesec dana prije poroda obilno krvarila. Sve je počelo nenadano jedno poslijepodne kada sam osjetila neki pritisak u cijelom tijelu i najednom izljev krvi koji nisam mogla zaustaviti. Krvavi tragovi od dnevnog boravka do kupaone. Horor. Tu sam se jako uplašila, da ne kažem umrla od straha. Hitno otišla u bolnicu i tamo skupljala dane (skoro mjesec dana krvarila) da što više dofuram do termina.
Hitnim carskim rezom Luky je došao na svijet
Lukas je rođen hitnim carskim rezom jer mi se pomiješala krv i plodna voda s a 37+1. Bio je malen (46 cm, 2395 g) najmanji u sobi, ali meni najveći i najljepši. Uglavnom, uz pojačan nadzor tima liječnika u Petrovoj na odjelu prof. Ivanišević i predivnog doktora Kalafatića koji me porodio, Luky je došao i uljepšao život naše obitelji.
Prvi dani majčinstva protekli su uglavnom u dojenju i upoznavanju nove dimenzije života, ljubavi za koju nisam ni znala da postoji. Kuhanje je preuzela baka, a kućanske poslove nevjenčani suprug tako da sam ja 1000 posto bila fokusirana na bebine potrebe. I dan danas se uhvatim kako mi fali taj period kad je bio baš mali bebač. To vrijeme kad ga gledaš kako raste, iz dana u dan se mijenja i napreduje. Prva riječ, korak, pad, pokazivanje karaktera…Isto tako danas kad se ujutro probudi, nabaci smiješak i zagrli te. Sve se isplatilo.
Ne vidim nikakvu prepreku/problem biti mama s 40 i kusur. Iskreno ne osjećam te godine u nijednom segmentu. Dobra strana je da si s 40 zrelija osoba ( bar bi trebala biti) imaš više živaca, životnog iskustva, znaš što želiš i možeš se full posvetiti djetetu. S 40 ili 20 godina, isto je ako želiš dijete.
Svima koji pokušavate bez obzira na godine, ne gubite nadu. 20, 30, 40, svejedno!Biti mama najljepši je “posao” na svijetu. Sretno!