Neki dan, u udarnom terminu, blješti upozoravajući naslov na BHRT-u sa velikim fontom slova i znakom uzvičnika – BiH je među 20 najsiromašniji zemalja svijeta!
Čitam ispod teksta tri stotine i osamdeset sedam predinfarktnih komentara jadikovanja i ogorčenja o toj svojoj zemlji Bosni iz koje treba da se seli i da onaj koji zadnji izađe da ugasi svijetlo. Enormna količina zaraznog bijesa, spominjanje Alije u negativnom tonu, Jugoslavije u pozitivnom, da bi se došlo do zaključka “ko nas to bre zavadi”.
Brzo se priberem i onako odokativno nabrojim sebi tridesetak afričkih plemenskih država i još toliko južnoameričkih i azijskih državica koje plutaju na splavovima te govorim sebi – “pu majku mu, baš smo propali”.
Onda prelistam medije iz komšiluka i njihovih zemalja i nameće mi se otprilike ovakav narativ: “Cijela Evropa drhti od moćne Hrvatske i njenog veta za ulazak skandinavskih zemalja u NATO, a Srbija sa preveličanstvenim Srbinom Acom Vučićem razvija svemirski program i samo što nisu kolonizovali Mars da nije vatikanskih zavjera i Iluminata reptila”.
Razmišljam kako je samo moćna psihologija. Čini da ratuješ sam protiv sebe – ako znaš možeš pobijediti, a ako ne znaš sigurno ćeš izgubiti.
Postaje mi jasno kako i danas ljudi nostalgično pričaju o Jugoslaviji i komunizmu kao sretnom dobu. Pored toga što su tad bili mladi i prirodno je to najljepše doba kao i nama mlađima naše u 21. stoljeću, imali su kontrolisani propagandni pristup u kojem se ciljano zanemarivalo sve što je loše, a promovisala pozitivna slika o sebi i utopijskom sistemu komunizma. Iako, ekonomski govoreći, prosječni građanin Jugoslavije nije imao ni trećinu onoga što danas prosječni građanin BiH ima, a ipak bio je sretan.
Nije slučajno Njemačka postala najjača ekonomija Evrope samo par decenija nakon potpunog uništenja iz Drugog svjetskog rata da nisu defetizmu rekli – sikter!
Nijemac zna da se rat ne vodi samo bombama, a Bosanac zna da sve što je njegovo mora da ne valja. Zna, rekli mu sa televizije.