Sabit Hadžić, nekadašnji košarkaš, a potom i uspješan trener preselio je u bolnici u Antaliji u 60. godini od posljedica moždanog udara 2018.godine. Hadžić će ostati upamćen kao čovjek koji je četiri puta kao selektor predvodio košarkašku reprezentaciju BiH na evropskim prvenstvima.
Tako ga pamte sportisti i oni koji su voljeli košarku. Međutim, mi koji smo imali priliku družiti se s njim privatno, doživljavali smo ga kao vrlo skromnog, neprimjetnog i smirenog čovjeka. Poznato je da je 2012.godine došao u Džedu, kao trener kluba Ittihad s kojim je osvojio naslov prvaka 2013.godine. Ostao je drug Sabe i duže. Saudijska Arabija je tada bila u mnogome konzervativnija nego sad, i nas šačica smo se poznavali. Nikada neću zaboraviti njegovu radost i oduševljenje kada sam mu u kafiću u kojem smo redovno kahvu pili, donijela komad visočkog suhog mesa, pečenice, i još vruću zeljanicu. Nije bilo osobe kojoj to nije spomenuo i godinama poslije.
Ali, htjela sam nešto sasvim drugo ispričati. Leteći tako u neki lokalni grad, ovdje u Arabiji, vazda bismo bili obradovani kada čujemo naš jezik, to nam je odmah postajao neko najrođeniji, bliži od najuže familije. Tačno da je moglo, a nije tada, izgrlili bismo se sa neznancima. I taj susret se mjesecima prepričavao. Eh, na jednom takvom letu, sjedi moj Sabe, Allah ga smjestio u dženetske perivoje, i čuje, gnusne, brutalne psovke i komentare na bosanskom jeziku od stjuardese koja je žurno hitala avionskim prolazom, džadom između sjedišta. Kako kaže on “sočne” psovke, kreativne a ujedno u smiješne, koje slabo insanu da i mogu naumpasti. U tom iznenađenju, dok ona nabraja na bosanskom, vidno ljuta, prolazeći pored njeg, on, onako ozaren, već uveliko glasno smijući se, progovara joj “pazi djevojko mogao bi te ko i razumjeti”. Ono što je uslijedilo, a nju nimalo zbunilo, dok su njeg suze oblile od smijeha, ujedno ga je ostavilo u nevjerici. Ona se hladno okrenu prema njemu, ne usporavajući korak, otresito reče “ma mrš i ti!”, i produži. On se tek tada grohotom počeo smijati, i potrajao je taj glasni smijeh. Nije joj uzeo za zlo nimalo. Vazda je spominjao tu priču uz isti onaj grohot u avionu. Moj Sabe, nedostaješ!