Posebno je drag onaj ritual iz detinjstva koji se vezuje za bajke − bilo da su nam ih roditelji čitali pred spavanje ili da su ih baka i djed prepričavali uz duge šetnje, a ekranizovane su možda činile omiljeni dio popodnevnog odmora.
Čitanje bajki djeci može biti veoma korisno za njihove male mozgove u razvoju − dijete naslonjeno na roditelja koji mu čita, ušuškano, u toplom i na sigurnom, slobodno je da se potpuno prepusti sadržaju koji mu roditelj prenosi, puštajući maštu da ispuni sva ona slobodna mjesta koja priča ostavlja.
Upravo iz ovog razloga, Ajnštajn je bio veliki pobornik ideje da djeci treba čitati bajke, govoreći ako želite da vam djeca budu inteligentna čitajte im bajke, a ako želite da budu baš inteligentna, čitajte im još bajki, objašnjavajući da se djeci na taj način razvija kreativna imaginacija koja je jedan od osnovnih elemenata inteligencije jednog naučnika.
Međutim, šta kada ta bajka glasi ovako: Bila jednom jedna djevojčica čije je ubistvo naručila njena zla maćeha, tražeći njeno srce i jetru koje će pojesti. Međutim, pošto se djevojka spasila, za kaznu je maćeha morala da igra u užarenim cipelama na djevojčinom vjenčanju sve dok ne padne mrtva pred njima.
Ili: Bila jednom jedna djevojčica koja je pitala vuka za put do bakine kuće, vuk ju je pojeo i kraj.
Bila jednom jedna sirena koja je dala glas vještici da bi postala čovjek, ali se njen princ zaljubio u drugu, te je ona razočarana, nožem koji je dobila od sestara umjesto da ubije njega izvršila samoubistvo.
Ili: Mladoj usnuloj djevojci prikrao se princ koji ju je silovao umjesto da je poljubi, te se ona probudila sama kad je jedno od blizanaca koje je rodila isisalo dio trna iz njenog prsta.
Malo je poznato da su navedeni upravo originalni krajevi priča koje mi danas znamo pod nazivima: Snježana i sedam patuljaka, Crvenkapa, Mala sirena i Trnova Ružica. Većina bajki koje danas smatramo dječjim, uopšte nisu nastale kao priče namijenjene djeci.
Braća Grim su sakupljali različite narodne priče, dio folklora, usmenih predanja i tradicije, prerađivali ih, prilagođavali − izbacivali priče o silovanjima, ubistvima i incestu, te se u tom prerađenom obliku danas smatraju prikladnim za djecu.
Sa bajkama Hansa Kristijana Andersena je slično − većina njih nema sretan kraj i obiluju depresivnim sadržajima. Čak je i sam Andersen dva puta prerađivao kraj Male sirene, jer je po njemu, bio previše tužan. Međutim, sve ove priče koje su originalno bile namijenjene odraslom auditorijumu, diznifikovane su, komercijalizovane do krajnje mjere, uljepšane, promenjen im je kraj i masovno su producirane kao dječije.
Pouke koje nose bajke, njihovi čitaoci usvajaju nesvjesno. I to se ne odnosi samo na krajnju pouku, već i na mnoge usputne dijelove, poput toga kako treba reagovati u određenim situacijama, ko se doživljava kao opasan, šta treba raditi, šta je moralno a šta ne, kad se treba povući a kad usprotiviti, kome se smije vjerovati i sl.
Ono što je potencijalno najštetnije, jeste što malo dijete zahvaljujući sopstvenom senzibilitetu može da se identifikuje sa nekim likom koji mu se posebno dopadne te da potpuno internalizuje, usvoji kao svoj model ponašanja tog lika.
Primjera radi, zamislimo slijedeću situaciju − mlada, lijepa djevojka koja će stalno pokušavati da udovolji svima, preuzima sve poslove na sebe, stavlja tuđe zadovoljstvo ispred svog, zadovoljava je što njen rad usrećuje druge, nikad se neće usprotiviti ili svađati, neće iznositi svoje mišljenje. Prepoznajete li Pepeljugu?
Međutim, ta ista Pepeljuga će živjeti u skladu sa mišlju da ako sve bude radila, mučila se i trpjela dovoljno dugo, dočekat će princa na bijelom konju koji će je spasiti. Međutim, ako on ne dođe, kako će se Pepeljuga osjećati? Očajno, promašeno, neispunjeno i frustirano?
Nije iznenađenje stoga, da psihoterapijski proces često može da počne pitanjem za klijenta: Koji je vaš omiljeni lik iz bajke?
Izbor lika sa kojim smo se identifikovali kao mali često može da ukazuje na određeni patološki obrazac po kom funkcionišemo svakodnevno, a da toga nismo ni svjesni. Bajke koje se danas prezentuju djeci, iako veoma uljepšane, ipak obiluju sadržajima koji nisu uvijek prikladni i adekvatni za dijete koje ih usvaja u neprerađenoj formi.
Ono što je činjenično stanje jeste da je danas praktično nemoguće zaštiti dijete od ovih sadržaja. Oni su sveprisutni, smatraju se prikladnim i djeca ih vole. Ipak treba naglasiti da prerađene verzije mogu da budu prikladne ukoliko se adekvatno interpretiraju djeci od strane roditelja, ukoliko se roditelji potrude da daju kvalitetan odgovor na sva dječija pitanja ma koliko nelagodna ona bila.
Također, veoma je važno da roditelji prave paralelu između svijeta mašte i realnosti − Petar Pan leti jer je u priči, djeca inače ne mogu da lete, ili vuk iz zoološkog vrta nije isti onaj koji je htio da pojede Crvenkapicu.
Tako će se spriječiti incidenti poput onog iz 2002. kada se dvadesetoro djece otrovalo spremajući napitak po sceni iz filma o Hariju Poteru, ali će se postići i to da djeca adekvatno interpretiraju i obrade sadržaje koje usvajaju.
Dječija mašta nije uprljana svim morbidnim sadržajima kojima su odrasli izloženi, te se oni neće fokusirati na to da je vuku rasporen stomak nego uz adekvatno objašnjenje, poruka može biti ne pričaj sa strancima.
Neophodan aspekt odrastanja jesu priče jer šire dječji opseg ideja, razvijaju im maštu, riječnik, vaspitavaju ih, uče. Međutim, uloga roditelja je presudna i određuje to da li će bajke biti izvor patološkog ponašanja kasnije ili će služiti pozitivnoj svrsi. Ipak, po riječima Vilhema Grima:
„Ovakve priče su ispunjene određenom čistotom koja čini djecu tako veličanstvenom i blagoslovljenom.“
Piše: Darija Petrović
kultivisise.rs