Štokholmski sindrom je poznato stanje svijesti kada se žrtva emocionalno veže za svog zlostavljača, ali taj termin treba dobro preispitati, jer Bošnjaci zasigurno imaju pravo da se takvo stanje nazove po njima – Bošnjački sindrom!
Primjera ima na pretek, ali ću se osvrnuti na dva koja su većini poznata.
Pripadnik genocidne vojske rs-a, Srđan Aleksić, osuđene za genocid, koji i danas stoji u registru te vojske, ima ulicu u Sarajevu i mnogim drugim gradovima. Ima čak i trg u Novom Pazaru, gdje je za osnivača tog grada, Isa-bega Ishakovića, muftija Muamer Zukorlić jedva izborio priznanje. Nisam siguran da je Isa-beg upisan u knjige, ali Aleksić jeste. Zanimljivo, u svom rodnom Trebinju nema ni ulicu niti priznanje, ali je njegov otac Rade posthumno primio orden za sina, od Milorada Dodika. Vjerujete li da bi Dodik nagradio nekoga ko je “branio” Bošnjake?
Sve naše argumente i dokaze možemo postavljati pred narod, ali džaba! Čak i registar genocidne vojske, gdje se nalazi i “Bošnjak” Alen Glavović, koji je prodavao opljačkanu robu Srđana Aleksića, ne sprječava da takvi ljudi dobijaju ulice. U međuvremenu, heroji poput Izeta Nanića možda nikada neće dobiti ulicu u Sarajevu.
Drugi primjer je ljekar iz Foče, Sekula Stanić, osnivač kriznog štaba u Foči. Širi se godinama mit da je spalio svoju kuću iz protesta što gore kuće Bošnjaka, dok Fočaci nisu posvjedočili da kuću uopće nije ni imao. Srbi ga slave kao heroja u spomen-sobi “palim Srbima iz Foče.” Sada SDP planira podići spomenik njemu u Sarajevu, slično kao spomenik kralju Tvrtku.
S druge strane, već mjesecima traje žestoka rasprava među Bošnjacima o tome treba li osnovna škola u Sjenici, gdje su Bošnjaci većina, nositi ime po akademiku Muameru Zukorliću. SDP Rasima Ljajića bori se do posljednje kapi krvi da škola ne ponese ime ovog velikana koji je bio simbol borbe za bosanski jezik, Bošnjake, Bosnu i Hercegovinu, Islamsku zajednicu i Bošnjačku akademiju nauka. Dok je taj Rasim pazio u Hagu da šta ne usfali ratnim zločincima kojima se sudilo za genocid nad Bošnjacima. Koji apsurd!
Možda se mnogi nisu slagali s načinom na koji je Zukorlić vodio Bošnjački nacionalni preporod u Srbiji, ali mu niko ne može osporiti rezultate. Zaslužio je ulicu u svakom našem gradu.
Da nije ništa drugo uradio osim što je odolio pokušajima Srbije da razbije Islamsku zajednicu Bošnjaka, to je dovoljno da mu odamo sva priznanja. Svojom borbom zaslužio je, ako Bog da, i džennet!
Zamislite da je Zukorlić otišao Vučiću i zatražio resurse da Islamska zajednica prekine veze s Bosnom? Dobio bi vojsku na raspolaganje! Ali on je, sa svojim saradnicima, branio vakufe i na svakom gostovanju u srpskim medijima govorio o genocidu nad Bošnjacima, pravu Bošnjaka da svoj jezik zovu bosanskim i jedinstvenoj Islamskoj zajednici sa središtem u Sarajevu.
Pa, čemu se nadamo, dobri Bošnjani?
P.S. Zamišljam mog dobrog ahbaba Muamera Zukorlića da je živ. Da neko osporava da se osnovna škola nazove po, recimo, akademiku Dževadu Jahiću, kako bi Zukorlić razbucao te “komunjare” i postavio tablu da se vidi s Golije!
Autor: Muhamed Mahmutović, pisac i novinar