Slikaju, pišu, branili Domovinu, složni u braku, žive u ljubavi.
Oboje su bili u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Uprkos mogućnosti da se s početka Agresije na BiH ispale na mirni Zapad, iz patriotskih razloga odlučili su ostati u sarajevskom ratnom džehenemu. Bave se slikanjem i pisanjem i danas su ponosni roditelji četverice odraslih sinova, ali rezignirani činjenicom da trojica od njih nemaju zaposlenje.
U jednoj od baščaršijskih galerija sreo sam dvoje umjetnika, slikara i književnicu. Riječ je o bračnom paru Sadeti Satki Škrijelj-Šahman i Muši Šahmanu. Nakon razgledanja slika sjedamo za sto i uz domaću bozu razgovaramo o njihovom umjetničkom opusu. Oboje su porijeklom iz Berana (Crna Gora). Muše je 1965. godine, kao beba od nekoliko mjeseci, s roditeljima preselio u Novi Pazar. Tamo je završio osnovnu i srednju školu. Studij nastavlja u Nikšiću, a likovnu umjetnost diplomira na Cetinju. Akademski je slikar. Nastavnik je likovnog u dvjema sarajevskim osnovnim školama: Hasan Kikić i Safvet-beg Bašagić. U slobodnom vremenu slika. Satka je rođena 12. 5. 1964, također u Beranama, gdje je završila osnovnu i srednju školu. S Mušom se upoznala na studiju u Nikšiću. Završila je predškolski odgoj. Opredijelili su se za Sarajevo da u njemu nastave zajednički život. Počela je pisati u osnovnoj školi. U 12. godini napisala je roman Lena, a pisala ga je rukom u velikim sveskama. Učiteljica, a kasnije i nastavnici uočili su njen literarni talent. Dobijala je nagrade na literarnim takmičenjima. Djevojčicama, svojim drugaricama, pisala je pisma. Jednim svojim pismom doprinijela je sklapanju braka dvoje mladih. Ona je prepisala dotadašnji život potencijalne udavače u koji je unijela emocije. Kad ga je budući mladoženja pročitao, odlučio je zaprositi tu djevojku.
Četrdeset su godina u braku. O tome Sadeta kaže: „36 godina u braku, imamo četiri sina. Oboje smo bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. U rat smo ušli sa sinom Imranom, koji je imao tri i po godine. U ratu sam rodila još dvoje djece. Negdje s početka rata moj svekar, koji je živio u Njemačkoj, poslao nam je garantna pisma da idemo kod njih. Suprug nije htio ostaviti napadnutu domovinu i ja ostajem s njim i s djetetom. U maju 1992. bila sam s djetetom u kući kad je pala granata nasred kuće. Hvala Bogu, nama nije bilo ništa. Mali Irfan onako usplahiren pita: ‘Mama, ko je srušio našu kuću’, a ja mu kažem da je to učinio neki pijani čiko. Naš bošnjački mentalitet, naš odgoj djece potpuno je drugačiji od svih drugih. Mi smo ljudi koji ne znamo da mrzimo, a isto tako imamo jednu lošu osobinu da brzo zaboravljamo, da ne istražujemo. Historija nas slabo interesira. Muše se među prvima uključio u odbranu domovine. Jednog dana pita me da li bih kuhala za Armiju BiH. Odgovorila sam da bih željela. Tako sam se uključila u Armiju RBiH. Uz kuhanje, bila sam moralna podrška našoj vojci. Najmlađim borcima sam bila kao majka. Neki su me i zvali majkom. Sve vrijeme i Irfan je bio sa mnom. Kako je rastao, sve više je spoznavao šta je rat. I postavljao bi pitanja što ginu djeca, a kad bih mu odgovorila da ona odlaze u džennet, pitao bi hoće li sva djeca tamo. Još dvojicu sam rodila u ratu. Kad bi budi granatiranje, ja bih svojim tijelom zaklanjala njihova tjelešca poredana na jednom ležaju. Od tih ratnih strahota Irfan je počeo da muca. Oko 20 godina je mucao.
Nakon godinu i po dana provedenih u vojsci vratila sam se porodičnom životu. Četvrtog sina sam rodila neposredno poslije rata. I moj svekar, sa 65 godina života, i kao srčani bolesnik, bio se vratio da brani napadnutu Bosnu i Hercegovinu. Budući da su mu rekli da on nije za borbu, onda je otišao u Korpus i dao donaciju za kupovinu oružja. Pošto nam je kuća porušena, bili smo prisiljeni da uđemo u druge stanove pa smo više puta deložirani. Na kraju nam je svekar kupio manji stan, a Muše je digao kredit da pokušamo popraviti kuću. Danas primam boračku penziju od 85 KM. Imam više napisanih romana, a samo jedan je objavljen.“
SADETIN MALI VOJNIK
Svoj ratni put opisala je u autobiografskom romanu Mali vojnik. U jednom odlomku piše o suborcu hafizu Izudinu Džaki: „Čujem da govore da je Izudin Džaka ranjen i da je prebačen u bolnicu. Tromblon ga je pogodio u ruku. Držala se samo na jednom mišiću. Pričali su da je bio hrabar dok su ga vozili u bolnicu. Bez jauka, hrabar i odvažan mladić, bio je spreman na preseljenje kao šehid. ‘Dobro je, klanjao sam ikindiju’ – rekao je dok su ga stavljali na nosila.“
Muše Šahman se u ovoj galeriji osjeća kao riba u vodi. Okružen je mnoštvom slika koje su nastajale kroz vrijeme. On je nastavio slikarsku tradiciju u svojoj porodici. Njegov je amidža, kao profesionalni vozač, bez akademske titule, znao slikati na platnu i na drvetu. Jedan od njegove braće pripada grupi najvećih akvarelista. Njih dvojica se jedini profesionalno bave slikarstvom. Dedo im je bio dobar majstor.
O svom slikarstvu Muše Šahman kaže: „Moje slike su nazivane po ciklusima. Jedno vrijeme bavio sam se ciklusima filozofije, teozofije, proživljenja, a po inspiraciji Nehdžul-belage. Bili su tu i ciklusi portreta, pejzaža, ciklus o šehidima. Poslije 2.000 slika vratio sam se dječijem govoru, sad se vraćam ciklusu dječija revolucija. Želja mi je da uradim ciklus o Srebrenici, a da bude malo drugačiji od ciklusa Safeta Zeca, s više simbolike. Jedan manji ciklus sam nazvao Srebrenički inferno. Tri manje slike iz tog ciklusa nalaze se u muzeju u Pragu. Radio sam i performans u Barceloni, a slikari iz Barcelone i ja bili smo jedini predstavnici Evrope. Tu se umjetnost razlila na 36 hektara. Ja sam uradio performans Iftar. Bilo je to 2003. U Ženevi sam radio likovnu instalaciju malezijskom ambasadoru. Po ideji tog ambasadora uradio sam i serijal slika na temu harf kao motiv. Inače, oko 1.500 mojih slika nalazi se u svijetu, a kod nas vrlo malo. Jedna slika više govori od hiljadu riječi. Mi kroz slike možemo da predstavimo bošnjački narod u najboljem svjetlu. Na časovima likovne kulture, dok moji učenici crtaju, ja im čitam neko štivo ili pustim CD s ilahijama i kasidama, ali natiho, da ne bude napadno. Mi smo narod koji je veoma talentiran. Svaki je čovjek nadaren u nečemu. Samo to treba otkriti. Problem je u obrazovanju. Nemamo dobre programe. Nekad smo dobijali blokove iz Italije, gdje je na jednoj strani lista za slikanje bila slika Picasso. I naši sinovi imaju talenta. Ahmed ima slika a nije imao niti jednu izložbu. Kad je Ali bio u Srednjoj umjetničkoj školi, profesorica me zove i kaže da ima jedinice iz slikanja. Jednom me, tako, Sadeta zove i kaže da hitno dođem kući i pomognem Aliju da uradi rad. Rekoh joj da neću doći makar i pao na godinu. Na kraju mu je Sadeta obećala veliku čokoladu ako napravi sliku. Dok je ona došla iz prodavnice, on je već uradio sliku. Jednom riječju, svi su talentovani.“
PONOSNI NA SINOVE
I Sadeta i Muše ponosni su na četvericu svojih sinova. Tužni su da je samo Irfan zaposlen. O tome Muše kaže: „Kad je ono nedavno bila društveno-politička kriza, ja sam im pričao o strahotama rata. Otvoreno sam im rekao da ću, ako naša domovina bude napadnuta, svim bićem je braniti. Onda su oni uglas kazali. ‘I mi ćemo, babo, braniti Bosnu i Hercegovinu ako bude trebalo. Čak i naši drugovi.’ U njima je jak patriotski naboj iako njih trojica nemaju posla. Više puta su aplicirali a nisu bili primljeni.“
O Sadeti, njenom spisateljskom radu i skladnom braku sa slikarom Mušom napisala je književnica Dilista Međedović: „Sadeta je žena heroina, sa beskrajnom željom da piše, koja je Malog vojnika na telefonu napisala, i još mnogo tekstova koji će tek ugledati svjetlo dana. Ona slijedi svoj nimalo lagan životni put. Obraćam se svakoj ženi sa naredbom, ako se i spotakneš… USTAJ i nastavi dalje uz pomoć dragog Boga. Odredite uspjeh po vlastitim uslovima, postignite ih svojim pravilima i izgradite život na koji ćete biti ponosne, baš kao naša Satka. Majka četiri bosanska sultana opis svog života pružila nam je na pijedestalu, poštujmo to. Podrška njenog muža Muše je tiha, ali ima neprocjenjiv značaj. Oni njeguju porodičnu ljubav i ljubav prema svojoj djeci.“
Bajro Perva/Stav