Piše Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Čudan smo mi neki svijet. Kada nekog volimo to činimo do iznemoglosti, a kada ga prestanemo voljeti iz nas počne izbijati vulkanska mržnja koju je teško opisati. Ovih dana na udaru se našao prvi predsjednik BiH r. Alija Izetbegović. Neki njegovi prijatelji, koji su do jučer isticali svoju privrženost Izetbegoviću, počeli su još prije nekoliko mjeseci otvorenu i vrlo prljavu kampanju protiv njega. Ovim su izgleda pravovremeno najavili dolazak novog doba u kojem će Alija Izetbegović biti označen kao poželjna meta za pljuvanje. Kampanja je nastavljena ovih dana, a među pljuvačima su se našli neki akademici i pisci. Među njima i jedan bivši pandur, policijski isljednik Alije Izetbegovića iz prethodnog sistema. To je onaj što mu Izetbegović nije vratio milo za drago dok je bio na vrhucu moći, već ga je unaprijedio i dao službu u policiji nove države. Neću se baviti imenima, oni znaju ko su, ali bih skrenuo pažnju čitaocima da ne padaju u vatru i histeriju, da ne budu žrtve kampanje koja će se ovih dana itekako zaoštriti uz pomoć domaćih slugana. Bošnjaci, koji vole Bosnu i Hercegovinu i poštuju pripadnike drugih naroda, danas moraju prepoznati namjere onih koji im ne žele dobro. Znam sigurno da se sa ovakvom situacijom u društvu ne bi složio nikako Alija Izetbegović niti bi prihvatio apartheidska pravila uspostavljena na izborni dan. Jer, to je nezabilježeno u historiji parlamentarizma. Ne bi ni aplaudirao oktroiranoj vlasti koja je uspostavljena matematičkom akrobatikom Christiana Schmidta.
Alija Izetbegović je bio veoma častan čovjek. Nemam nikakvog interesa da pišem panagirike ovoj bez sumnje intelektulanoj i ljudskoj gromadi, koji je dobio težak zadatak da pomogne svojim sunarodnicima da prebrode težak period raspada zajedničke države, kojemu on nikako nije doprinio. Bio sam predsjednikov savjetnik i mogao sam iz neposredne blizine pratiti njegovu misao, okružen njegovim poštenjem i dobrotom koju je malo ko mogao tako izravno osjećati. U nekoliko nastavaka ću objasniti suštinu njegove ličnosti, čiji ćemo gubitak osjećati dugo i bez sumnje veoma teško. U ovom kazivanju oslonit ću se na moju trologiju Alija izbliza, koja je 2005. godine možda prva ili među prvima ugledala svjetlo dana poslije smrti predsjednika Alije Izetbegovića. Niti sam imao namjeru da je unovčavam niti da iskorištavam benefite njenog izdavanja. Prije sam mogao očekivati posljedice. Sav zarađeni novac od prodaje knjige koja je u međuvremenu postala hit i svojina nacionalnih biblioteka širom svijeta, ja sam uložio u izgradnju jedne džamije. Ni dinara, kako bi rekao naš narod, nisam uzeo sebi. Ako sam mogao da doprinesem shvatanju ličnosti ovog čovjeka i njegovih političkih ideala, bit ću sretan, jer sam siguran da otac nacije, jer on to jeste, zaslužuje naše uvažavanje. Ako je negdje i griješio, zašto ga udarati mrtvog, je li zbog toga što ne može da se brani i odupre. Ima nas, njegovih saradnika, koji ćemo braniti predsjednikov lični integritet.
Džaba što su međunarodne pravosudne institucije stavile predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana na čelo kolone udruženog zločinačkog poduhavata u BiH. Hrvati ga slave. Srbi su pred odlukom da postave spomenik Slobodanu Miloševiću, koji se kao i Tuđman našao na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, a umiješanost srpske države u agresiju na BiH potvrđena je ovih dana i presudama protiv Stanišiću i Stamatovića, visokih funkcionera Srbije. Presuđeni su, susjedne države proglašene agresorima, i šta – pojeo vuk magarca. Na drugoj strani nagrađuju se države iz kojih je poteklo sve zlo u Bosni i Hercegovini Vidimo kakvo nam je okruženje i kako svijet posmatra jakog a kako nemoćnog i slabog. U Turskoj je Alija Izetbegović bio važniji državnik od tamošnjih predsjednika. Uvjerio sam se svaki put kada bismo posjećivali ovu državu.
Kada sam u Pekingu predsjedniku NR Kine Jiang Zeminu predao ličnu poruku Alije Izetbegovića, ovaj me je zamolio da mu prenesem poziv za njegovu zvaničnu posjetu, iako su Kinezi znali da se Izetbegović povlači iz aktivne politike za dvadesetak dana.
 Specijalni izaslanik Adamir Jerković predao je poruku Izetbegovićakineskom predsjedniku Jiang Zeminu |
Sjećanja mi sežu u 2006. godinu kada sam razgovarao sa prvim predsjednikom nezavisne Makedonije Kirom Gligorovim, koji mi je na moje izravno pitanje kako bi on definirao Aliju Izetbegovića, da li je u njemu vidio uskorogrudog nacionalističkog muslimanskog lidera, rekao sljedeće:
„Ja nikad nisam primijetio u svim njegovim istupanjimana na SFRJ da se rukovodi nekom muslimanskom idejom. On je gledao da sačuva nešto od zajedničkog života“.
Toliko šta je predsjednik Kiro Gligorov mislio o Izetbegoviću.
Bosna se mora podijeliti, govorio je Tuđman.
A evo, šta mi je predsjednik Gligorov pričao u Tuđmanovim viđenjima rješanja u Bosni i Hercegovini:
„Kaže meni Tuđman, evo zašto sam te zvao. Nema drugog rješenja. Bosna se mora podijeliti!!! Ja ga slušam, ne vjerujem da sam dobro čuo. Slušao sam da je on to dogovorio u Karađorđevu sa Miloševićem, ali nema dokumenata, ne zna niko. Prostro je po stolu karte. Na njima je označeno svako selo koje će biti hrvatsko i svako koje će biti srpsko. Veli „svako selo je obilježeno…vidiš ovo selo. Ovo selo, ovaj grad, to, to i to. Ovo je hrvatsko. To mora nama odmah da se priključi. A, ovo, vidiš, to je Banja Luka, to neka ide u Srbiju. Srbi su tamo. Ono nešto malo, što je ostalo, pripašće muslimanima, pa neka rade s tim što hoće“ (Tuđman se smije). Dodaje: neka bude to muslimanska država. A bez izlaza na more. Ne damo to!!!“. Tako mi je gospodine Jerkoviću govorio Tuđman.
Ja odgovorih: G e t o !
Gligorov na to odgovori: „Da, geto.“ Ovu njegovu ispovijest sam zabilježio u mojoj knjizi Sjećanja na Aliju Izetbegovića:
 Kiro Gligorov objašnjava Adamiru Jerković kako ga jeTuđman molio da Aliji govori o raspadu BiH |
„U, majku mu, šta je ovom čovjeku, kažem u sebi. Tuđman mi veli.“Hajde ,šta ti misliš?! Kažem mu nisam istoričar, ti si. Toliko znam da je Bosna i Hercegovina u celoj svojoj istoriji bila entitet. Tako je bilo u Turskoj carevini, pa odatle su uzimali vezire. Kažem, posle u Austro-Ugarskoj, to je bio poseban položaj, pa vidote kakvih zgrada ima iz tog vremena u Sarajevu. Tuđman će mi na to: Eh, napravili im Austrijanci nekoliko zgrada, ali su im Bosanci ubili Ferdinanda“ (Tuđman se grohotom smije). Kažem u sebi: Ovo je lud čovek! Gligorov mi kaže da je Tuđman napravio jednu malu pauzu. „A, ovo, znaš, ovo drugo, tu ima jedno sporno mjesto, za ovaj grad ćemo još da vidimo…“
Naravno, prepoznao sam odmah mjesto „nesporazuma“ Tuđmana i Miloševića, koji su zaigrali oko druge države kao da je to njihbova babovina. Rekoh: „Brčko!“
Da, da, odgovori mi Gligorov i nastavi da priča o nagovaranju Tuđmana:
„Nakon kraće pauze, Tuđman mi reče: Ti si prijatelj sa Izetbegovićem. Otiđi u Sarajevo i kaži mu da je to jedino moguće rješenje, sve drugo biće krvi. Mi ne damo što je naše. To je bilo i za vrijeme Ante Pavelića kod nas (smije se, priča Gligorov). Zbog toga je smijenjen Andrija Hebrang[1] . Jer je na nekom velikom skupu govorio, pa šta ako je tu bio Ante Pavelić i ako je surađivao sa Nijemcima, ali to je bila hrvatska država“
I sad Tuđman to meni sve priča i kaže: pozovi ga (Aliju, prim. autora) u Skoplje, neka dođe, pa mu reci.
Kažem mu: slušaj, ja to ne mogu. To znači da uzmem nož i da sečem živo telo. Ja to neću!“
Iz ovog mog razgovora sa Kirom Gligorovim mogli ste da vidite dogovore vezane za podjelu Bosne i Hercegovine. Naša zemlja nije imala pravo na život, a što je preživjela u Daytonu to je druga priča.
I mnogo takvih primjera bih mogao navesti. Svijet je više volio Aliju Izetbegovića od nas samih. E, sad da vidmo kakav je to bio Alija Izetbegović, o kojem sam mnogo puta svjedočio, a to činin i danas.
(Sljedeći nastavak: Čuvao je muslimanski identitet)
FUSSNOTE:
1] Hrvatski član CK KPJ, koji je aprila 1948. godine stavljen u kućni pritvor, i izveden na saslušanje pred partijsku komisiju koja je tvrdila da poseduje saznanja o Hebrangovoj saradnji sa ustašama tokom okupacije, kao i da je bio sovjetski špijun.
P.S. Akademik Adamir Jerković je bivši savjetnik Alije Izetbegovića/Bošnjaci.net